Ansambl beogradskog Pozorišta „Atelje 212“ i budvanskog Festivala „Grad teatar“ predstaviće se četvrtog dana XIV „Međunarodnog festivala glumca Nikšić 2017“, dramom „Jesenja sonata“. Predstava je nastala po tekstu Ing­ma­ra Berg­ma­na, ču­ve­nog šved­skog re­ži­se­ra i sce­na­ri­ste, koji važi za jednog od najvećih i najuticajnijih reditelja modernog filma. Re­ži­ju, scenografiju i muziku „Jesenje sonate“ potpisuje  Ja­goš Mar­ko­vić. Na tom projektu asistentica režije mu je bila Ta­ra La­za­re­vić. Uloge su povjerene: Ta­tjani Bo­ško­vić, Bran­ki Še­lić, Mla­denu An­dre­je­viću i Je­le­ni Pe­tro­vić. Ko­sti­me je uradila Ma­rija Mar­ko­vić.

Sa tim komadom, koproducenti su obilježili dva značajna jubileja: 60 godina rada „Ateljea 212“ i 30 godina trajanja „Grada teatra“.

U osvrtu na ovaj rediteljski rukopis, Jagoš Marković je istakao, da je „Jesenju sonatu“ odabrao: „Zato što smo željni dubine, tišine, jer smo siti nakita, laži, jeftinoće i treba nam očišćenja, istine, katarze. Duhovnost je ugrožena na ovim prostorima, jer se od reklama ne vide slike, od farme i sarme ne čuje se tihi glas jednog Šopena. Bergman je sve drugo i drugačije. On je za one koje boli duša, za one kojima je duša lijepo vaspitana, za one koji su se sklonili, emigrirali u svoju stvarnost, nadjačani bukom, i usamljeni na svaki način. Za one kojima treba teatar metar i po izdignut od zemlje“.

jesenja1 

„Jesenja sonata“ nastala je 1978. godine, a govori o svjetski poznatoj pijanistkinji Šarloti, koja je porodični život podredila karijeri, naročito svoj odnos sa kćerkom. Posle sedam godina neviđanja, Šarlota odlučuje da se odazove Evinom pozivu da je posjeti i provede sa njom neko vrijeme, ne znajući da će u njenom domu sresti i svoju drugu ćerku Helenu, koja je psihički bolesna i gotovo nesposobna da normalno komunicira. Napetost između majke i ćerke raste, jer je Šarlota ljubomorna zbog toga što je Eva mnogo snažnije povezana sa Helenom nego s njom.

 „Na sceni se nalazi dugački crni sto sa tri udaljene stolice, što podvlači nemoć likova da pređu provalije iznevjerenih očekivanja koje ih dijele, i suštinski se približe jedni drugima. Magla, zvukovi fijukanja vjetra, kucanja sata, kapanja vode i lajtmotivskog Šopenovog preludijuma pojačavaju atmosferu klaustrofobije, prolaznosti i melanholije, ali predstavljaju i poetske komentare koji dodatno ritualizuju i univerzalizuju prikazano“, napisano je u jednom osvrtu na ovo pozorišno ostvarenje.

U kritikama o ovom djelu se navodi i da se u „predstavi pomalo filmski, vizuelno i značenjski efektno, paralelno koriste različiti planovi pozornice, pri čemu je naročito efektna scena, u kojoj u pozadini majka u vozu nakon mučnog susreta juri nazad svome lepršavom životu, dok Helena u srednjem planu nijemo izražava svoj krik za ljubavlju, a Eva u prednjem nastavlja da živi sama jer se nada da će jednog dana zatrebati Bogu“.

Tanja Bošković, koja tumači lik Šarlote je kazala da je „Jesenja sonata“ nešto najbolje, najkomplikovanije što je u životu radila.Branka Šelić, uoči premijere ovog naslova bila je uvjerena da će Bergmanov tekst ma kako ga neko radio i osjećao, sigurno naći svoj put do publike.

S.M.

Go to top