Kraljevsko pozorište Zetski dom sa predstavom „Sin“ gostuje na večernjoj sceni Nikšićkog pozorišta, u utorak, 16. oktobra, sa početkom u 20 sati. Ovaj pozorišni komad insceniran je krajem novembra prošle godine po tekstu Mirjane Medojević, koja potpisuje i dramaturgiju, a u režiji Mirka Radonjića. Radonjić potpisuje scenografiju i dizajn svjetla. Kostimografkinja i saradnica na scenografiji Lina Leković, a asistentkinja režije Marija Backović. Glumački ansambl ovog komada čine: Srđan Grahovac, Marija Đurić i Omar Bajramspahić. Kraljevsko pozorište Zetski dom je za scensku postavku ove savremene socijalno - istorijske dramaturgije krajem maja ove godine, dobilo nagradu na 29. Festivalu malih teatarskih formi, koji se u organizaciji Nove evropske teatarske akcije - NETA (New Europian Theatre Action) održao u bugarskom gradu Vraca.

„Ovaj komad ne bavi se temom rata, već onim što ostane u ljudima nakon njega. Iako ga na teritoriji Crne Gore nije bilo, mnogo Crnogoraca učestvovalo je u njemu u susjednim državama. Neki kao podsjetnik na ta vremena imaju rane na tijelu, neki na duši, neki oboje. Reditelj Mirko Radonjić, i sam je dio generacije koja je odrastala u tom dobu, a sada dovoljno sazrela da razumije negiranje da se to vrijeme desilo, ne tako davno. Sa svojom ekipom, u procesu je tragao za najboljim načinom da se ključne teme otvore, zaista otvore“, navodi se u producentskoj najavi ovog komada.

Tim dvoje mladih umjetnika (Mirjana Medojević i Mirko Radonjić) koji su ušli u ovaj projekat sa crnogorskim glumcima (Srđan Grahovac, Marija Đurić i Omar Bajramspahić), „predano je otvarao teme kako bi zaokružili tu priču, pitajući se u tom procesu: Da li je krug pakla i mržnje uopšte moguće zaustaviti? Skrojili su zajedno, pažnje vrijednu priču o sudbini jednog ratnog veterana i njegovoj djeci“, navodi se u tekstu objavljenom na web stranici Zetskog doma.

Ta priča „Nije priča o jednom čovjeku. Ni jedna priča to nikada nije“, tvrdi spisateljica Mirjana Medojević.

„‘Sin‘ se sveti na najbrutalniji mogući način preko odnosa sa njegovom kćerkom, njegovom polu sestrom, na kraju dođemo i do griže savjesti tog sina. U suštini su to tuđi grijesi koje plaćaju dvoje mladih ljudi, koji istovremeno čine svoje greške na tom putu. Ne mislim da je tekst završen, kada sam saznala da će Mirko da radi ovu predstavu ušli smo u novu ruku teksta, jer sam shvatila da kod njega postoji motiv, da mu predstava znači. Nemam taj pristup da je na tekst stavljena tačka, poštujem pisce koji tako rade, ali kod mene taj pristup dolazi iz toga što sam ja zapravo reditelj. Znam koliko života na sceni može da se otvara“, kazala je Medojević.

„Bez revidiranja svoje istorije, ne mislim u duhu nacionalanog ponosa kako je revidiramo, već zbilja kao susret sa svojom odgovornošću i svojom krivicom, mislim da kao društvo ne možemo da napredujemo. To se apsolutno vidi kroz razne pore društvenog bivstvovanja, kroz razne podjele koje danas postoje. Probali smo da to što u tekstu stoji ne čitamo kao bilo kakav pamflet već u smislu ljudskog stanja i ljudskih sudbina, i toga gdje one sve mogu da povedu. … tek kada se suočimo sa time, tada ćemo moći znati što su naši stavovi prije nego uskočimo u evropske čizme. Otvara se pitanje krivice. Nismo postavljali tragediju, ali to je taj antički model odgovornosti i krivice, koja kreće da proganja druge generacije“, kazao je reditelj Mirko Radonjić.

 

Sin2

Detalj iz predstave "Sin" / Fotto Duško Milačić

 

Prema pisanju Ive Čukić Šoškić („Peripetiji.me“) dramska okosnica ovog komada „sadrži se u tome što sin Senad (Omar Bajramspahić) pronalazi svog biološkog oca Dimitrija (Srđan Grahovac) koji je tokom rata devedesetih silovao njegovu majku Senadu, i sveti se preko Dimitrijeve ćerke Marije (Marija Đurić), a oboje u neznanju ko je zaista Senad. Kada dolazi do tog otkrića, ono je u predstavi katarzično, bolno saznanje koje vodi u pročišćenje, a umjesto izvjesne smrti kao kazne za počinjene grijehe, još gora kazna koja sustiže likove u drami je samo njihova savjest.

…Rediteljski pristup na mahove metateatralan, glumci i reditelj povremeno se isključuju iz svijeta fikcije drame i govore u svoje ime o samom tekstu i procesu rada, ali sa dozom ironije, podsmjehujući se tendencijama dokumentarnog u pozorištu, nemarnosti društva za pozorište, malicioznim komentarima o djelanju pozorišnih radnika, itd. Ono što je interesantno, jeste upravo taj metateatralni postupak kojim se otkriva što se dešava ‘iza‘ predstave tj. tokom procesa rada, gdje se gledaocu pruža mogućnost povlašćenog ulaska u kreativni svijet glumaca i reditelja. Oni otkrivaju kako čitaju tekst, kako ga doživljavaju, kako vježbaju i koje su moguće intervencije u interpretaciji značenja teksta, čineći gledaoca saučesnikom u toj avanturi.

Srđan Grahovac je uobičajeno prenio na scenu sopstveni temperament, žestinu i spontanost igre, tumačeći sebe kao glumca i lika Dimitrija Mojanovića, silovatelja, ratnog zločinca, a opet čovjeka, tako malog u svojoj niskosti i velikog u želji da se iskupi ljubavlju za svoje grijehe. Marija Đurić uvjerljivo tumači lik Marije, odlučne i slobodoumne žene bez predrasuda o pripadniku druge religije, možda simbol nove generacije koja ne želi uspomene na ovdašnja međunacionalna neprijateljstva i živi za pomirenje. U ulozi Senada je Omar Bajramspahić sjajno odigrao sina osvetnika, prenio svu unutrašnju tjeskobu, prazninu, tugu i nespokoj neželjenog djeteta rođenog od silovane majke.

Mržnja kojom je Dimitrije bio zadojen tokom rata, zaokuplja i Senada koji kroz svoju osvetu nastavlja istorijski kontinuitet – no reditelj u tumačenju teksta odustaje od pesimisičkog kraja (da Marija ubije Senada kako nalaže tekst) i odabira da ona stane na put balkanskom nasljeđu osvete i ostavi ljude koji su načinili zlo da trpe teret sopstvene savjesti.

Na nivou ideje predstave to i ostavlja nadu da predstojeće generacije neće više ići u naplatu tuđih grijehova. Da će ljubav pobijediti. Jer egzistencijalno gledano ne postoji razlika između žrtve i zločinca, njihova suprostavljenost je apsurdna, vještački izazvana, a istina se pronalazi u samoj suštini ljudske prirode, napisala je Iva Čukić Šoškić.

Izdavačka djelatnost Nikšićkog pozorišta

Go to top