„Crnu kutiju“ - novi projekat Nikšićkog pozorišta, ovdašnja publika moći će da odgleda na večernjoj sceni u petak, 23. novembra, sa početkom u 20 sati. Ovaj komad, svrstan u literarno pozorište, rađen je po tekstu Ane Đorđević, u rediteljskom rukopisu Gorana Bulajića. Scenografija i vizuelni identitet je djelo Anke Gardašević, kostimografija mr Olivere Eraković, a muziku potpisuje Dino Kapetanović iz Benda „Autogeni trening. Uloge su povjerene: Simu Trebješaninu, Gordani Mićunović, Mariji Đurić, Anji Drljević, Nikoli Vasiljeviću, Jovanu Krivokapiću i Omaru Bajramspahiću. Ulaznice po cijeni od četiri (4) eura možete kupiti na biletarnici Pozorišta, od četvrtka, 15. novembra do dana izvođenja predstave, u terminu od 10 do 20 sati. Dodatne nformacije telefonom, brojevi: 040 / 213 566 i 068 / 461 310.

Predstava „Crna kutija“ govori o sedmoro dugogodišnjih prijatelja, koje je na zajedničkoj večeri okupilo pomračenje mjeseca. Oni odluče da odigraju igru, tako što stavljaju mobilne telefone na sto i pristaju da podijele: poruke, pozive, mejlove, koje prime do kraja večeri. Umjesto zabave zahvaljujući 'crnim kutijama”'otkrivaju da jedni o drugima ipak ne znaju sve, kako su mislili, već da su zapravo potpuni stranci i da su njihova prijateljstva i ljubavi sagrađene na lažima.

Đorđević je ovaj tekst napisala po motivima italijanskog hit filma „Potpuni stranci“, reditelja Paola Đenovezea, a Bulajiću je ovo deveta režija za produkciju Pozorišta u Nikšiću. Anka Gardašević je svedenom scenografijom (sto sa sedam stolica i polica) uz prethodno precizno iščitan tekstualni predložak i rediteljsku zamisao, pružila glumačkoj ekipi potpunu dominantnost na scenu. Uz pažljivo iščitavanje teksta i rediteljskog rukopisa i mr Olivera Eraković (kostimografkinja) prilagodila je svoj izraz. Njeni kostimi, na sceni su likovno obojili svaki lik pojedinačno, tako da je priča o: ljudskom licemjerju, intrigama, prijateljstvu, istinama i lažima, o svemu što čini naše bitisanje u suživotu sa gedžetima i drugim modernim tehnologijama, scenski ubjedljivija. No, dinamici te aktuelne priče, kako to i priliči pozorištu kao kolektivnom činu, doprinijela je mizika. Dino Kapetanović iz Benda „Autogeni trening“,suptilnim odabirom muzike uspio je da nagovjesti dramske zaplete, na momente i „jače od riječi“.

Kada se u tako vješto uklopljene scenske „kockice“ upakuje dobro uvježbani dijalozi i monolozi u glumačkim jasno i precizno odrađenim ulogama, onda ni kratko vrijeme (u okvirima sa kraćim prekidima odvijala se inscenacija teksta) ansamblu nije bila neka velika prepreka. Oni su tu dramatizovanu filmsku priču na sceni ubjedljivo demonstrirali, tako da su publici do detalja približili profilaciju svih sedam likova, uz univerzalnu poruku komada: Koliko jedni drugima možemo da vjerujemo? To pitanje se nameće, bez obzira da li se radi o (ne)iskrenim prijateljima, ili supružnicima, među kojima posebno ne bi trebalo da bude tajni. Drama dakle postavlja opšte pitanje: Koliko čovjek može da zaista bude iskren, i da li je to uopšte moguće? Svim tim pitanjima iz ugla lika kojeg je tumačio, bavili su se glumci: Simo Trebješanin, Gordana Mićunović, Marija Đurić, Anja Drljević, Nikola Vasiljević, Jovan Krivokapić i Omar Bajramspahić. Oni su, bez izuzetka, odisali scenično, jer su priču iz svakodnevnog života uzdigli na dopadljiv i upečatljiv način. Na tom uspjehu im je posebno zahvalan reditelj Bulajić.

„Mi smo na tekst reagovali direktno i otvoreno. U pitanju je literarno pozorište gdje ste uslovljeni tekstom koji poštujete. Rad na ovoj predstavi je posebno bio izazovan jer je riječ o jako poznatoj i vrlo eksploatisanoj temi, pa je bilo potrebno održati priču kojom ste uslovljeni, a opet se zajedno sa timom izboriti za svoj rukopis. Filmska gluma je jedno, a ovo je potpuno drugi način. Treba zadržati tu djelimičnu privatnost, a biti sceničan. Mislim da su oni to veoma moćno demonstrirali. Neko predubjeđenje ljudi koji se ne bave ovim poslom, je da je ovo lako odigrati, te da su ovo obične životne situacije. Ja mislim da je to upravo mnogo teže iznijeti na scenu od nekih klasičnih obojenih dramskih uzleta, monologa. Oni su demonstrirali, što bi rekli, 'sitan ve'z, posebno u tim dionicama za stolom. Mislim da su bili vrlo precizni i moćni. Ovakve priče ne podnose solističke dionice. Ili su svi dobri, ili svi odu nizastranu zbog pogrešno izgovorene replike ili pogrešnog odnosa prema priči. Nema dobrih pojedinaca. Ovo je klasično literarno pozorište sa predloškom koji obavezuje. Zadat je okvir i jedino možete nešto slično da napravite. Ne može tu da bude ne znam kakvih iskakanja. Ako bi išli samo iz privatnosti, onda bi se to pretvorilo u neku vrstu ćaskanja. Scena ne trpi tu vrstu privatnosti“, zaključuje reditelj.

 

crna15

Ansambl "Crne kutije" na nedavnom gostovanju u CNP-u oduševio publiku

 

Za Sima Trebješanina, uloga je bila jako inspirativna jer u „dokumentarnoj drami, uslovno rečeno, igrate u svoje ime. Sudeći po reakcijama publike mislim da smo napravili finu predstavu koja će imati, nadam se, dug život. Ovo je dosta aktuelan komad. Svijet ne bi trebalo da počiva na neiskrenosti, a nešto mi se u zadnje vrijeme čini da sve više ide ka tome“, izjavio je medijima Trebješanin, neposredno nakon premijere.

Da su se u ovoj pozorišnoj priči pronašli mnogi, uvjeren je glumac Nikola Vasiljević, čija je igra u ovom komadu bila maestralna.

„Opšti je utisak da svi nešto krijemo, ali je teško sakriti u ovom vremenu kada je sve dostupno svima. Telefoni i sve te 'crne kutije', koji čuvaju sve naše tajne, vrlo lako sve to otkriju. Ovdje je jako teško bilo igrati i raditi jer je maltene iz privatnosti a opet nije privatno, a scena ne trpi privatnost. Moralo se duboko krenuti i igrati što jednostavnije i zajednički ići ka krupnoj stvari“, rekao je Vasiljević.

Omar Bajramspahić ističe da predstava potvrđuje istinu „da maske kod svih postoje, samo je pitanje vremena kada će one da padnu“.

Mlada glumica Anja Drljević cijeni da „čovjek ne bi bio čovjek, da nema tajni“. Ona tvrdi da predstava istovremeno ukazuje na sve „čireve koje kao društvo nosimo. Ako se te tajne ne otkriju, život izgleda samo tužniji, jer čovjek kada je istinit on je slobodan. A sloboda je nešto što bi svaki čovjek trebalo da dokuči. Sloboda je snaga jer bolje da ne razgovaramo ako nemamo šta. Sve treba sasijecati u korjenu jer puno smo bolesni kao društvo, jedinke, kao entitet“, cijeni Drljević.

Marija Đurić iz ove priče zaključuje da sve ljude spajaju „strahovi koje nikada ne prevaziđudo kraja i koji ih vraćaju u tu 'crnu kutiju'“.

Za Gordanu Mićinović, ova predstava izdvaja tri pitanja, pored brojnih koje postavlja, a to su: „Koliko dobro i da li uopšte poznajemo ljude sa kojima živimo? Koliko smo im posvećeni? Koliko smo spremni da živimo u istini? Ljudi su čudni. ‘Tajna čojku, čovjek je najviša’“.

Zoran Bulajić, direktor Nikšićkog pozorišta ističe da je „Crna kutija“ komad „koji, pored vedrih tonova, nosi dramske elemente i šalje ozbiljnu poruku. Opredijelili smo se za srednju formu, jer producentskim pozorištima, kakvo je Nikšićko, finansijski ne odgovaraju projekti veće forme, koji su u posljednje tri sezone rađeni za novu scenu. Za ovaj projekat imali smo podršku Ministarstva kulture i Opštine Nikšić“, izjavio je Bulajić.

Iako je „Crna kutija“ nedavno producirana, Nikšićkom pozorištu već su stigli prvi pozivi za gostovanja na scenama u Crnoj Gori, a ova predstava ima i sve scenske kvalitete za festivalska takmičenja.

Izdavačka djelatnost Nikšićkog pozorišta

 

Go to top