Širom planete, danas - 20. marta obilježava se Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade pod motom „Povedite dijete u pozorište danas“ (Take a child to the theatre today) koji je osmislila Međunarodna asocijacija pozorišta za djecu i mlade (ASSITEJ). Na ovaj dan hiljade pozorišta i individualnih članova okupljenih u više od 85 nacionalnih ASSITEJ centara u svijetu čita poruke i priprema posebne programe kako bi skrenuli pažnju šire javnosti ka pozorišnoj umjetnosti zа djecu i mlаde. Svake godine edukativnom porukom, koja ima za cilj da ukaže na važnu ulogu teatarske umjetnosti u odgajanju djece oglasi oglasi se i presjednica ASSITEJ International, Ivet Hardi. Porukom su se ove godine oglasile i djevojčice Džoji (8 godina) i Džoždo (11 godina) iz Australije.

 

Poruka presjednice ASSITEJ-a Ivet Hardi:

Ivet19

 

Naš svijet je pokidan podjelama i podijeljenošću. Sa svih strana nas okružuju vodje i strategije koji streme tome da ljude okrenu jedne protiv drugih, po osnovu rase, jezika, kulture, ekonomskog statusa, roda, seksualne orijentacije, privrženosti nekoj ideji, pripadanja ili nepripadanja... Gotovo svaki aspekt naše ljudskosti neko je iskoristio kako bi unio još veću podjelu i izgradio još više zidove sumnje i mržnje. Kao rezultat toga, izgleda da smo okrenuli ledja Ubuntuu, afričkoj mudrosti koja kaže: „…ja jesam zato što ti jesi“ i „čovjek je čovjek kroz svoje odnose s drugim ljudima“.

Kako možemo da radimo na tome da ispravimo tu strašnu nepravdu koju nanosimo svojoj djeci i, naravno, sebi samima?

Djeca moraju da budu u prilici da uživaju u trenucima u zajednici, koji ih podsećaju na ono šta nam je zajedničko i gde mogu da cijene višestruke realnosti onoga što biti ljudsko biće znači. Trebaju im prostori u kojima će istraživati nove načine mišljenja kojima se preispituju narativi koji unose podjelu, u kojima će osjećati empatiju s onima koji su najmanje nalik na njih same. Potrebna su im konkretna iskustva zajedništva u zajednici, da ih podsjete na radost i ljepotu koju ovaj svijet može da ponudi.

ASSITEJ veruje da pozorište pruža mnogobrojna vrata u osjećanje veće povezanosti s drugima i, što je vrlo važno, nama samima.

Nedavno je pozorište New Victory iz Njujorka objavilo rezultate petogodišnje studije o dobrobitima pozorišta za decu i mlade. Jedan od ključnih, a neočekivanih, zaključaka bio je i taj da je izloženost pozorištu ovoj deci dala veću nadu za budućnost. Ti rezultati uporedjeni su s rezultatima kontrolne grupe u kojoj oni koji nijesu bili izloženi pozorišnim predstavama i radionicama tokom istog perioda imaju doživljaj manjih mogućnosti vezanih za učenje i poslovne prilike u budućnosti.

Zašto je nada toliko važna? Nada stvara pozitivnu energiju koja se onda prevodi u samouvjerenost, snagu volje, otpornost i na kraju konkretne akcije koje za cilj imaju mijenjanje sopstvenog života i života drugih. Svako dijete mora da ima nadu.

Hajde onda da se danas posvetimo tome da još danas povedemo neko dete ili mladu osobu u pozorište i da prikupimo podršku neophodnu da obezbijedi da svako dijete ima pristup umjetnosti i pozorištu, bez obzira na svoje lične ili društvene okolnosti. A mi kojima je to zanimanje, posvetimo se tome da stvaramo kvalitetna iskustva koja će promijeniti način na koji mlada generacija doživljava svijet – kako u ime sadašnjosti, tako i budućnosti.

Djevojčice Džoji (8 godina) i Džoždo (11 godina) su iz Australije. Njih dvije pohađaju Kuću mnogosti (House of Muchness), „mjesto gdje mladi ljudi mogu da pripadaju kolektivu i grade osjećaj društvene povezanosti, razvijaju umjetnički izraz i nađu svoje srodnike na polju kreativnosti“, u Branzviku, Australija. Riječi koje slijede transkript su razgovora s osnivačem i umetničkim direktorom, Aleksom Vokerom.

 

Tekst poruka Džoji i Džoždo:

Devojcice19

 

Džoji (8 godina) :

Sve je povezano s pozorištem. Tamo gde sam ja rodjena pozorište je veoma posebno. U Indiji.

Iako sam bila u sirotištu, znala sam da je kod nas pozorište važno. Moja mama je dio pozorišta. Ja sam dio pozorišta. Ja idem u Kuću mnogosti, to je jedna vrsta pozorišta – pravimo predstave. Tako nešto. Svako dijete ima pravo da radi zabavne stvari. Kao u Kući mnogosti. Ja radim i Bolivud, pošto se to slaže s onim odakle potičem.

Sve je pozorište. To je teško da se objasni. Ne bih pokušavala da objašnjavam nekom ko to ne razumije, ja bih ih samo povela, pokazala, a onda bi sami vidjeli.

Pozorište je ti. Šta god da radiš je pozorište. Sve oko tebe je pozorište. Ti si pozorište. Cijelo tvoje tijelo radi zajedno, kao pozorište. Da napravi jednu veliku predstavu. A ta predstava jeste tvoj život.

Bez pozorišta, ne bi bilo mašte. Niko ne bi mogao da bude ono što je. Kad ne bi bilo priča, svima bi stalno bilo dosadno. Malo mračno – ne bi se baš lijepo osjećali. Bilo bi ko na Mjesecu. Niko ne bi mogao da komunicira s drugima, zbog onih velikih šešira.

Ako nemaš mašte, pa, onda samo pozorište može to da popravi. Od njega svašta učiš. Možeš da učiš o ljubavi. Kako ona izgleda na različite načine. I kako razni ljudi koji možda ne znaju da li mogu da se vole, e, pa, mogu. Ako je priča baš moćna, može da nas promijeni. Pozorište je posebno i dobro i lijepo. A moramo da imamo sva osjećanja – ako nas predstava rastuži, znači da može i da nam da nadu – da poslije može da se dogodi nešto dobro. A uglavnom se i dogodi.

Džoždo (11 godina):

Ja imam 11 godina i disleksiju. Ja sam neko ko malo psuje. Volim ljude koji razumiju mene kao mene. Hoću da budem dio nečega. Ja sam neko ko želi da promijni svet. Članica sam Dječije partije, a ona se bavi djecom i idejama i politikom u pozorišnoj predstavi. Možda ću tako početi da mijnjam svijet.

Pozorište je važno zato što prikazuje priče. Priče pokazuju generacijama i generacijama ljudi šta se dogadja. Odakle su, zašto su ovde i kako to da su ovde. Stvari koje treba da znamo. Onda možemo da razumijemo ljude i njihovo ponašanje.

Moja prva predstava bila je zapravo jedan muzički festival u Adeleidu kad sam bila u maminom stomaku. Prva pozorišna predstava koje se sjećam bila je jedna opera. Pošto je Rodžerov rodjak operski pevač. Rodžer je bio moj djeda.

Volim kad u pozorištu moraš da koristiš maštu, svoju maštu koja se razlikuje od bilo čije druge. Zato što se nešto u predstavi teško vidi ili nije tu, moraš to da zamisliš. Ti to izmisliš. A onda sve to baš dobro vidiš. Ali ljudi u svojim glavama mogu da imaju priču ili slike koje su drugačije od onog što je u mojoj glavi.

Ako ne vodite djecu u pozorište, pozorište će stati. Pozorište prikazuje živote i srca i duše u nekoj radnji. Kad bih ja vodila neko dijete u pozorište, malo dijete, ja mu uz put ništa ne bih objašnjavala. Dijete bi gledalo, a onda bi ono meni objašnjavalo.

Kad bi meni rekli da više ne mogu da gledam pozorišne predstave, ja bih bila tužna, ja bih bila ljuta.

Da nijesam gledala neke od stvari koje sam gledala u pozorištu, ja ne bih bila ja.

A ja se sebi baš dopadam.

 

Tekst poruka preuzet sa Assitej Srbija Udruženje za razvoj pozorišta za djecu i mlade. Tekst sa engleskog prevela je Marija Stojanović.

Go to top