Ansambl predstave „Crna kutija“, Nikšićkog pozorišta, večeras (15. aprila) u 20 sati i 30 minuta otvara zvanični program „Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti  - HAPS 2019“. Predstava će biti izvedena na sceni Dvorane „Park“. Ovaj komad označen kao literarno pozorište, rađen je po tekstu Ane Đorđević, u rediteljskom rukopisu Gorana Bulajića. Đorđević je ovaj tekst napisala po motivima italijanskog hit filma „Potpuni stranci“, reditelja Paola Đenovezea, a Bulajiću je ovo deveta režija za produkciju Pozorišta u Nikšiću. Scenografija i vizuelni identitet je djelo Anke GardaševićKostime je odradila mr Olivera Eraković, a muziku potpisuje Dino Kapetanović iz Benda „Autogeni trening“Uloge tumače: Simo TrebješaninGordana MićunovićMarija ĐurićAnja DrljevićNikola VasiljevićJovan Krivokapić i Omar Bajramspahić.

Komad „Crna kutija“ govori o sedmoro dugogodišnjih prijatelja, koje je na zajedničkoj večeri okupilo pomračenje Mjeseca. Oni odluče da odigraju igru, tako što stavljaju mobilne telefone na sto i pristaju da podijele: poruke, pozive, mejlove, koje prime do kraja večeri. Umjesto zabave zahvaljujući 'crnim kutijama' otkrivaju da jedni o drugima ipak ne znaju sve, kako su mislili, već da su zapravo potpuni stranci i da su njihova prijateljstva i ljubavi sagrađene na lažima.

Svedena scenografija Anke Gardašević (sto sa sedam stolica i polica) pružila je glumačkoj ekipi potpunu dominantnost na scenu. Taj scenski efekat je postignut uz uz prethodno precizno iščitan tekstualni predložak i rediteljsku zamisao, Uz pažljivo iščitavanje teksta i rediteljskog rukopisa i mr Olivera Eraković (kostimografija) prilagodila je svoj izraz. Njeni kostimi, na sceni su likovno obojili svaki lik pojedinačno, tako da je priča o: ljudskom licemjerju, intrigama, prijateljstvu, našim istinama i lažima, o svemu što čini naše bitisanje u suživotu sa gedžetima i drugim modernim tehnologijama, scenski još ubjedljivija. No, dinamici te aktuelne priče, kako to i priliči pozorištu kao kolektivnom činu, doprinijela je mizika. Dino Kapetanović iz Benda „Autogeni trening“, suptilnim odabirom muzike uspio je da nagovijesti dramske zaplete, na momente i „jače od riječi“.

Kada se u tako vješto uklopljene scenske „kockice“ upakuju dobro uvježbani dijalozi i monolozi u glumačkim jasno i precizno odrađenim ulogama, glumci ovu dramatizovanu filmsku priču na sceni ubjedljivo demonstriraju, tako da publici do detalja približuju profilaciju svih sedam likova, uz univerzalnu poruku komada: Koliko jedni drugima možemo da vjerujemo? To pitanje se nameće, bez obzira da li se radi o (ne)iskrenim prijateljima, ili supružnicima, među kojima posebno ne bi trebalo da bude tajni. Drama dakle postavlja opšte pitanje: Koliko čovjek može da zaista bude iskren, i da li je to uopšte moguće? Svim tim pitanjima iz ugla lika kojeg je tumačio, bave se glumci: Simo Trebješanin, Gordana Mićunović, Marija Đurić, Anja Drljević, Nikola Vasiljević, Jovan Krivokapić i Omar Bajramspahić. Oni, bez izuzetka, odišu scenično, jer su priču iz svakodnevnog života uzdigli na dopadljiv i upečatljiv način. Na tom uspjehu im je posebno zahvalan reditelj Bulajić:

„Mi smo na tekst reagovali direktno i otvoreno. U pitanju je literarno pozorište gdje ste uslovljeni tekstom koji poštujete. Rad na ovoj predstavi je posebno bio izazovan jer je riječ o jako poznatoj i vrlo eksploatisanoj temi, pa je bilo potrebno održati priču kojom ste uslovljeni, a opet se zajedno sa timom izboriti za svoj rukopis. Filmska gluma je jedno, a ovo je potpuno drugi način. Treba zadržati tu djelimičnu privatnost, a biti sceničan. Mislim da su oni to veoma moćno demonstrirali. Neko predubjeđenje ljudi koji se ne bave ovim poslom, je da je ovo lako odigrati, te da su ovo obične životne situacije. Ja mislim da je to upravo mnogo teže iznijeti na scenu od nekih klasičnih obojenih dramskih uzleta, monologa. Oni su demonstrirali, što bi rekli, 'sitan ve'z, posebno u tim dionicama za stolom. Mislim da su vrlo precizni i moćni. Ovakve priče ne podnose solističke dionice. Ili su svi dobri, ili svi odu nizastranu zbog pogrešno izgovorene replike ili pogrešnog odnosa prema priči. Nema dobrih pojedinaca. Ovo je klasično literarno pozorište sa predloškom koji obavezuje. Zadat je okvir i jedino možete nešto slično da napravite. Ne može tu da bude ne znam kakvih iskakanja. Ako bi išli samo iz privatnosti, onda bi se to pretvorilo u neku vrstu ćaskanja. Scena ne trpi tu vrstu privatnosti“, zaključuje reditelj.

 

crna15

"Crna kutija" koncepcijski odgovara festivalskim repertoarima

Za Sima Trebješanina, uloga je bila jako inspirativna jer u „dokumentarnoj drami, uslovno rečeno, igrate u svoje ime. Ovo je dosta aktuelan komad. Svijet ne bi trebalo da počiva na neiskrenosti, a nešto mi se u zadnje vrijeme čini da sve više ide ka tome“, izjavio je Trebješanin.

Da su se u ovoj pozorišnoj priči pronašli mnogi, uvjeren je glumac Nikola Vasiljević, čija je igra u ovom komadu maestralna.

„Opšti je utisak da svi nešto krijemo, ali je teško sakriti u ovom vremenu kada je sve dostupno svima. Telefoni i sve te 'crne kutije' koje čuvaju sve naše tajne, vrlo lako sve to otkriju. Ovdje je jako teško bilo igrati i raditi jer je maltene iz privatnosti a opet nije privatno, a scena ne trpi privatnost. Moralo se duboko krenuti i igrati što jednostavnije i zajednički ići ka krupnoj stvari“, rekao je Vasiljević.

Omar Bajramspahić ističe da predstava potvrđuje istinu „da maske kod svih postoje, samo je pitanje vremena kada će one da padnu“.

Glumica Anja Drljević cijeni da „čovjek ne bi bio čovjek, da nema tajni“. Ona tvrdi da predstava istovremeno ukazuje na sve „čireve koje kao društvo nosimo. Ako se te tajne ne otkriju, život izgleda samo tužniji, jer čovjek kada je istinit on je slobodan. A sloboda je nešto što bi svaki čovjek trebalo da dokuči. Sloboda je snaga jer bolje da ne razgovaramo ako nemamo šta. Sve treba sasijecati u korjenu jer puno smo bolesni kao društvo, jedinke, kao entitet“, cijeni Drljević.

Marija Đurić iz ove priče zaključuje da sve ljude spajaju „strahovi koje nikada ne prevaziđu do kraja i koji ih vraćaju u tu 'crnu kutiju'“.

Za Gordanu Mićinović, ova predstava izdvaja tri pitanja, pored brojnih koje postavlja, a to su: „Koliko dobro i da li uopšte poznajemo ljude sa kojima živimo? Koliko smo im posvećeni? Koliko smo spremni da živimo u istini? Ljudi su čudni. ‘Tajna čojku, čovjek je najviša’“.

Zoran Bulajić, direktor Nikšićkog pozorišta ističe da je „Crna kutija“ komad „koji, pored vedrih tonova, nosi dramske elemente i šalje ozbiljnu poruku. Opredijelili smo se za srednju formu, jer producentskim pozorištima, kakvo je Nikšićko, finansijski ne odgovaraju projekti veće forme, koji su u posljednje tri sezone rađeni za novu scenu. Za ovaj projekat imali smo podršku Ministarstva kulture i Opštine Nikšić“, izjavio je Bulajić.

Iako je „Crna kutija“ producirana u drugoj polovini oktobra minule godine, Nikšićko pozorište je sa ovom predstavom do sada je imalo uspješne nastupe na nekoliko scena u Crnoj Gori, a domaća publika se uvijek rada vraća u Nikšićko pozorište, kada je ova predstava na repertoaru. Prema ocjeni dobrih poznavalaca dramske umjetnosti ova predstava ima sve scenske kvalitete za festivalska izvođenja. Gostovanje Nikšićkog pozorišta u Herceg Novom realizuje se u okviru aprilskog repertoara programa „Nikšićka kulturna scena 2019“.

Izdavačka djelatnost Nikšićkog pozorišta

Go to top