Predstava „Svijet mogućnosti“ koproducirana je u partnerstvu East West Centra Sarajevo, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, Festivala Grad teatra Budva, Plesnog centra TALA Zagreb i kofinansirana je od strane EU putem programa Kreativna Evropa.
Predstava „Svijet mogućnosti“ u režiji Harisa Pašovića bavi se svetom osoba sa teškoćama u razvoju, tim predstave konkretno se bavio osobama sa autizmom i cerebralnom paralizom, a nastajala je kako saznajem od glumaca oko godinu dana u toku kojih je tim predstave razgovarao kako sa porodicama osoba sa autizmom i cerebralnom paralizom, tako sa onim a koji sa njima neposredno sarađuju sa njima i pokušavaju im život učiniti što kvalitetnijim kao što su psiholozi, defektolozi, fizioterapeuti… Reditelj Haris Pašović otkriva nam jedan svet na sceni, koji je nastao iz procesa, a podrazumevala je posetu i neposredan kontakt sa štićenicima centara u Novom Sadu, Sarajevu, Budvi… razgovore sa štićenicima tih centara, njihovim porodicama, sa medicinskim osobljem sa kojima sarađuju… tim predstave istraživao je jedan složen svet potreba i interpersonalnih odnosa osoba sa autizmom i cerebralnom paralizom.
Dramska struktura teksta je kaleidoskopska uvodi nas u niz priča, situacija u kojima pratimo sudbinama naših junaka i njihovih bližnjih kako onih koji su im bliska poroodica tako i medicinskih radnika, zatim psihologe, defektologe koji sarađuju sa njima. Pašović vrlo spretno otvara svet pred nama kroz niz situacija, kao i odnosa koje nam predstavlja i u koje nas uvodi, pažljivo poziva na istraživanje tog sveta i modela po kojima on funkcioniše, jednako nas uvodeći u dinamiku odnosa između roditelja i dece sa autizomom i cerebralnom paralizom, odnosa sistema prema njima, kao i funkcionalnosti modela rada u različitim sredinama. Glumci Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović igraju delikatno, usklađeno, sa punom pažnjom otvarajući pred nama svet mogućnosti koji jeste zadat sa jasnim okvirima, ali koji pruža izbore.
Novinar Vanja Kovačević će na okruglom stolu nakon predstave parafrazirati Borislava Mihaljovića Mihiza i reći kako čovek u životu ne bira između onog što hoće ili neće nego onog što mora ili ne može. Na polovini predstave pratimo suđenje doktoru koji je za vreme Drugog svetskog rata ubijao po Hitlerovoj naredbi osobe sa smetnjama u razvoju. Fašizam je Pašovićeva velika tema i ovim pasažom poziva nas da čujemo koliko smo često veoma blizu fašizma pogovoto ako govorimo u kontekstu odnosa zajednice prema osobama sa invaliditetom, koliko smo u stanju da ignorišemo, distanciramo se. Pašović sa timom predstave ispituje niz tema i poziva nas da ih i mi preispitamo. Scenografija Ivane Jančić dotiče aspekt čežnje unutar postojanja, dok su video projekcije Dina Hujića projekcije želja i osećaja kompleksnog sveta junaka. Predstava sve vreme angažuje publiku koja jakim doživljajem postaje saučesnik/ kostvaralac sa akterima na sceni.
Pašović sa svojim timom otvara niz pitanja koje je važno postavljati kako bi ih čuli i baviti se njima, kako kaže glumac Boban Aleskoski kog srećem nakon predstave jer su ovo teme koje nemaju kraj.
Nataša Gvozdenović