Nakon proglašenja pobjednika i dodjele nagrada XX „Međunarodnog festivala glumca – Nikšić 2024“, u čast laureata biće izveden Čehovljev „Medvjed“, komedija kao šala, a šala za džez trio i jednog glumca u deset slika, iz antologije Zijaha A. Sokolovića. Režiju ovog komada potpisuje i glavnu ulogu igra Zijah A. Sokolović, doajen bosanskohercegovačkog i evropskog glumišta, višestruko nagrađivani glumac. Sokolović je, kako navodi u kritici Đorđije R. Radulović („Oslobođenje“; 2022) u ovoj jednočinki pokazao posebnu hrabrost, najprije što je Čehovljev tekst prilagodio za izvođenje jednog glumca, a integralne djelove, odnosno replike dodijelio instrumentima, odnosno muzičarima: Primožu Simončiču (saksofon), Iztoku Vidmaru (bas gitara) i Marjan Staniču (bubnjevi).
Predstava je premijerno izvedena 19. maja 1997. godine, u okviru „Evropskog mjeseca kulture u Ljubljani“. Od te godine do danas aktivno se izvodi u pozorištima širom svijeta. Na prestižnim festivalima osvojila je 20 internacionalnih nagrada, od kojih se ističe Grand Pri za režiju u Moskvi i 10 Grand Pri nagrada na drugim prestižnim internacionalnim festivalima, među kojima je i nagrada na Međunarodnom festivalu glumca – Nikšić 2008. Zbog te Nagrade, kao i samog učešća na Festivalu glumca prije 16 godina, u godini jubileja (XX godina postojanja), „Medvjed“ je ponovo pred nikšićkom publikom. No, Sokolović je uvijek inovativan, duhovit i okrepljujući ili kako sagledava kritičar Radulović, on je standard za sve one koji se odluče na postavku ove jednočinke, ali i i svojevrsna dramska literatura za buduće glumce, reditelje i muzičare, te je kao takvu vrijedi pogledati.
U propratnom (matketinškom) materijalu navode se opisi slika:
„U prvoj slici predstave instrumenti se izdvajaju kao likovi, saksofon kao Jelena Ivanova Popova, a bas gitara kao sluga Luka, i započinju dijalog na osnovu Čehovljevog teksta. Svaki instrument uzima integralni tekst svoga lika, pretvara ga u muziku i pomoću nje vodi dijalog. U drugoj slici Jelena, saksofon, ostaje sama i govori, svira monolog o svom životu, o svojoj usamljenosti, o tuzi za životom i muževljevom nevjerstvu. U trećoj slici sluga Luka se vraća i govori da je došao neki šumski duh koji psuje i koji želi da je vidi, ali Jelena to odbija. U četvrtoj slici se pojavljuje glumac kao Grigorij Stepanovič Smirnov koji na scenu donosi elemente teatra u kojima se pojavljuje kao živi glumac. Glumac vodi dijalog kao da su mu na sceni partneri živi glumci, Čehovljevi likovi, a u stvari su to saksofon i bas gitara. U petoj, šestoj, sedmoj slici Smirnov je ljut, jer mu čak postaje teško, ostaje sam u sobi i čekaće godinu dana dok ne dobije svoj novac, a muzika violine označava temu ljubavi koja se polako rađa između njega i Jelene. Osma, deveta, deseta slika razvijaju sukob karaktera i emocija između Jelene i Smirnova koji se, ipak, sretno završava.
Muzika bubnjeva oslikava karaktere likova, komentariše situacije i međusobne odnose.
Tako instrumenti muzikom glume Čehovljeve likove i postaju glumci, a glumac glumom postaje instrument. Preplitanjem i spajanjem ova dva umjetnička načina izražavanja, muzike i teksta, glumca i muzičkih instrumenata, teatarska iluzija dobija hrabru i neobičnu, rijetko interesantnu dimenziju. To je nastavak traganja za novim prostorima umjetnosti…