Dan Nikšićkog pozorišta – 16. februar, obilježen je igranjem najizvođenije predstave iz novije produkcije – „Narodni poslanik“. Nastupu ansambla, prethodila je prigodna besjeda glumca, Nikole Vasiljevića.
Podsjetivši na važne datume pozorišnog života, koji su spojili tri vijeka i koji ilustruju sve uspone i padove teatarskog trajanja u Nikšiću, Vasiljević se osvrnuo na suštinu dramske umjetnosti.
Pozorište je hram umjetnosti. Ulaskom u pozorište,Vi se oslobađate svakodnevnihodnosa, svakodnevnih zbivanja. Pred Vašim očima otvara se beskrajni kosmos ljudskih strasti i sudbina. Pozorište ima tu moć da zasjeni i oko i uho… Ono može daizazove emocije i da ih uzburka… Ono može da učini da podsvijest progovori,a i dačuje. Ono otkriva naše najdublje tajne,naše najveće želje i skrivene strahove.Pozorište može da zabavlja, ali i da prosvjetljuje… Može da potvrđuje ili da budekontroverzno… Može biti konzervativno,držeći se čvrsto svoji tradicionalnih vrijednosti,amože da bude i subverzivno. Može ono sve to i još mnogo više od toga! Zato i ne čudi što je ono često kroz svoju istoriju pokušavano da se ukroti ili da sestavi van zakona.No,kako život uvijek nadvlada smrt,tako i pozorište uvijek nađe način da se uzdigne.Jer ono je istinska i iskonska potreba ljudskoga duha.Danas kad živimo u doba potrošačkog društva,kada se materijalno stavlja napijedestal kojem se teži i prema kome treba sve drugo da se vrjednuje, pozorište imavažniju ulogu nego ikad,jer ono je čuvar duha i to ne samo pojedinca, već čitavezajednice. Duha koji se kroz pozorište otjelotvoruje. Često možemo čuti kako je danas takvo vrijeme da je sve postalo pozorište.Incident,tuča na ulici – pozorište. Navijanje na stadionima – pozorište. Rasprava u skupštini –pozorište. E pa,neće biti da je baš tako. Tako lako i jednostavno. Takav narativ samo doprinositome da se relativizuje značaj i uloga pozorišta,a uloga je ogromna. Jer u njemu se odvija ona vječita potraga za istinom, poručio je Vasiljević, dodajući da to traganje za istinom u teatru nije nimalo lako put.
Taj put je težak, ali je lijep, zabavan i ujedno odgovoran. Često liči na igru a, u stvari je jako, jako ozbiljan. Uraditi predstavu samo je jedan dio tog procesa. Tek kad predstava izađe pred publiku dobijamo mogućnost da ona preraste u pozorišni čin. To se događa onda kada se desi povezivanje publike sa scenskim dešavanjem. To povezivanje može da se dogodi na energetskom nivou, na racionalnom, emotivnom, podsvjesnom.. Tada u tom zajedničkom činu dolazimo do srži pozorišta. Mi otkrivamo jedni druge, otkrivamo neke nove istine o nama samima a, u istini leži ljepota. Dakle pozorište je oličenje istine, oličenje ljepote i oličenje ljudskoga duha, zaključio je Vasiljević.
Podsjetivši publiku na obilježavanje 141 rođendana Nikšićkog pozorišta, Vasiljević kao najstariji član, inače mladog ansambla, poželio je svojoj matičnoj kući da bude hrabra u odbrani svoje prirode i suštine, ili kako je naglasio da to radi krupnim koracima, „uspravne kičme“, koristeći u toj borbi sva svoja zanatska i umjetnička sredstva. Našem Pozorištu želim mu da bude nepokolebljivo u svojoj misiji, da publici, ma gdje ona bila, sa scene uvijek progovara istinu i samo istinu. I naravno, želim mu da u svom trajanju zabilježi još mnogo važnih brojki i datuma, rekao je na kraju obraćanja publici, glumac Vasiljević, koji je nakon prigodne besjede sa kolegama za Dan pozorišta, nikšićkoj publici na sceni darivao estetiku pozorišnog čina koji se dugo pamti – izvođenje djela „Narodni poslanik“, Branislava Nušića, u postavci Gorana Bulajića.