Nikšićko pozorište sa predstavom iz najnovije produkcije – Heroj nacije, od 27. do 29. marta gostuje na tri scene u Srbiji: Smederevu, Valjevu i Kovinu. Ansambl će turneju otvoriti u četvrtak, 27. marta u smederevskom Centru za kulturu, a sjutradan gostuje u Valjevu. Treći dan gostovanja u Srbiji – 29. marta, Heroj nacije će biti izveden na festivalu Kovinski pozorišni susreti.
Premijerom predstave Heroj nacije, Nikšićko pozorište je u godini velikog jubileja – 140 godina pozorišne tradicije u gradu, otvorilo sezonu 2024/2025. Predstava je rađena po istoimenoj komediji apsurda Ivana M. Lalića, u režiji Milana Neškovića. Pored reditelja Neškovića, u autorskom timu su: Vesna Sušić, scenografkinja, Margareta Šobot, kostimograkinja i Milica Burić, producentica. Muzika je djelo bendova: Autogeni trening i Azilanti. Iskusni i nagrađivani reditelj Nešković napravio je zanimljiv kasting i uloge povjerio: Vladanu Gajoviću, Biljani Keskenović, Ljubomiru Bandoviću/Nikoli Vasiljeviću, Stevanu Vukoviću i Maji Stojanović.
Riječ je o kompleksnoj i izazovnoj pozorišnoj priči, koja svojim dramaturškim i scenskim rješenjima, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, što se pokazalo na premijeri i repriznom izvođenju (19. i 20. septembar), kao i na gostovanjima na scenama u Crnoj Gori i Srbiji.
Publika je na premijeri višeminutnim aplauzom i ovacijama ispratila glumački ansambl koji je na uvjerljiv način oživio Lalićevu dramu, preciznu sagu koja nas se tiče u svim njenim dijaloškim i dramaturškim okvirima, ili što bi rekli odlični poznavaoci dramske umjetnosti: Imati dobar tekst, znači imati odličnu predstavu.
Reditelj Nešković autentičnim rukopisom, tekst Lalića je postavio u okvire savremene crnogorske porodice i njena nikšićka verzija, od komedije apsurda – kako je drama žanrovski prvobitno određena, prekomponovala je u tragikomediju, sa obrisima vremena u kojem živimo, ili kako to precizira Janko Jelić, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta, u vremenu u kojem svi žele laskavu titulu heroja, a ta želja dobija na značaju kroz ime nacije.
Tu dramsku dihtomiju i aktuelnost, tekstopisac Lalić objašnjava da svježina teksta dolazi izdirektne veze sa rastućom sveopštom informacionom agresijom koja direktno prijeti da izbriše malu, tanku liniju između naših života i virtuelnih istina koju nam plasiraju mediji. Kao da nezaustavljivo idemo ka situaciji u kojoj je granica između OFF i ONLINE života više ne postoji. Svi ćemo na kraju postati glumci u globalnom rialitiju.
Iz tih slika, kojima smo svjedoci svakodnevno, rađaju se drame, koje forsiraju mediji. A oni su, kako cijeni direktor Jelić odavno prestali da budu spona između svijeta onih koji govore i onih koji slušaju. Sada je to svijet onih koji režiraju i nameću, onih koji vladaju po svaku cijenu, čak i po cijenu sopstvene karikaturalizacije i samodestrukcije. U tom nametanju i vladanju se razara zajednica, a pojedinac ostaje suočen sa promašajem svakog društvenog angažovanja i pitanjem ima li smisla biti dio takve zajednice, ali i sa nadom da se ličnost spasava kroz spoznaju besmisla i kroz žrtvu za drugoga.
Odnjište i porodica odavno nijesu mjesto i zajednica okupljanja. Ognjište modernog doba je televizor, pojašnjava reditelj Nešković i dodaje: Preplavljeni medijima i društvenim mrežama, sve se više otuđujemo i postajemo društvo bez empatije. Riječ društvo je postala daleka i velika. Od društva smo se odrodili, ostala je još porodica. Ona je utočište od svega što nam se događa ili što nam se servira. Tu pronalazimo utjehu, ljubav i zagrljaj, tu se ne stidimo sopstvenih suza.
Kada članovi porodice izgube empatiju jedni prema drugima, da li je to konačan kraj društva ili samo ćelije koja nas čini živim organizmom. Onog trenutka kada empatija nestane unutar jedne porodice tad moramo da se zabrinemo i kao društvo i kao pojedinci. Ova predstava najviše o tome govori. Ja zaista ne znam da dajem odgovore. Samo znam da postavljam pitanja i to kroz pozorište. Nadam se da će ovakvo postavljanje pitanja dovesti do toga da budemo bolji i empatičniji prema svojim bližnjima bez obzira na ekrane koje držimo u džepovima i kojih smo robovi, uključujući i sebe, rekao je Nešković nakon premijere u Nikšiću.
Priče poput Heroja nacije, ispričane u autorskoj i glumačkoj estetci Nikšićkog pozorišta, čine se nasušno potrebnim u vremenu opšte dehumanizacije i otuđenosti. Pozorište nas ovim narativima otrežnjuje da iz globalnog magnovenja pronađemo ono najdraže u nama – čovjeka i svoju porodicu. O tome najbolje govori monolog Budimira Životića, kojeg maestralno tumači Vladan Gajović: „Šta je to što karakteriše moj lik – čistota, obraz, poštenje. Ako su me jednom sahranili, onda će stvarno da me sahrane. Kada jednom to kažeš onda to odradi do kraja, a ne da se posle dva minuta predomisliš i kažeš nešto drugo. Budimir 40 godina radi kao kondukter, niko ga ne primjećuje, a u familiji samo prijeti da će da tuče sve živo, i ženu i sina…“