Monodrama „Iskra“ izvedena je sinoć na sceni Nikšićkog pozorišta. Tekst potpisuje Ružica Vasić, dok je Dejan Cicmilović zadužen za režiju i adaptaciju. Ovo je 75 . izvođenje ovog djela u godini dana, tako da je nikšićka publika sinoć svjedočila jednom jubileju, u potpunoj tišini pomno prateći maestralno razvijanje jedne nadasve porodične priče i majčinske ljubavi, koja iskri od začeća pa do smrti.
Maja Kolundžija Zoroe ili Georgina –Đuka Tesla, rođena Mandić, u potpunosti je prenijela atmosferu i toplinu ličkog doma, glasovite porodice i vaskrsnula Đuku Teslu u svojoj ljepoti, koja se upotpunjuje jednostavnošću.
Jednostavnost, ljubav i posvećenost. To je žrtva. Samo što se tada žrtva vrednovala kao vrlina, a sada kao mana. Danas se uče djeca i mladi kada se puštaju u svijet, da nema žrtve, ni za oca, majku, dijete. Žrtva je apsolutna ljubav. Danas smo i tu poklekli. Stvar je u suštini jednostavna. Potpuna kontradiktornost. Ona je bila jednostavna žena, životi su im bili u ljubavi, a mogli su podariti čuda. Imali su sve vrijeme za svoju porodicu, djecu. Pričam sve ono što je Nikolu oblikovalo do odlaska u Ameriku. Ne pričam o njegovoj inteligenciji, uspjesima. To ni ne razumijem, nijesam fizičar, nijesam naučnik, znam nešto šturo. Ja govorim o onom odakle je ponikao, šta ga je oblikovalo – odnos sa majkom, geopolitički odnos tog perioda Austrougarske u Lici, kako se živjelo, vaspitalo. Ko je ta žena, ko su ti korjeni, s obje strane: Mandića – Tesla, istakla je Kolundžija Zoroe, dodajući da je monodrama imala svoj put ispunjen slučajnostima, koje su zaiskrile na svim igranjima, počevši od pretpremijere u Kapetan Mišinom zdanju( gdje je Nikola Tesla bio prvi i jedini put u Beogradu), preko Smiljana, Raduča, ličkih sela, odakle je zapravo ponikao Nikola, ili Đukino dijete svjetlosti.
Da mi dođe moj Nikola. Osvijetli sobu, ne elektricitetom, već svojim očima – govori potresno i gotovo tragično, Georgina, dok kiša u Gospiću dobuje po prozoru, a ona u samoći prebira život i čeka. Čežnja i patnja za djetetom, koju su podnosile naše pretkinje. Monolog na ličkom narečju, zahtjevan, sirov i pun emocija, iako su ti krajevi, kao i crnogorski, kruti na suzama, ali izborani emocijom.
Kolundžija Zoroe je tokom procesa sa kojim se i saživjela, nailazila na iskušenja, koja i jesu put kojim se sigurno ide.
Ja jesam sa ijekavskog govornog područja, ali lički je specifičan. Upravo zbog toga što mi je bliska ijekavica, ali nije isto.To je borba bila da ne ode tamo gdje ne treba. Desilo mi se to da sam pred samu premijeru u Kapetan Mišinom zdanju, deset minuta pred izlazak na scenu, zaboravila tekst. Sve je kasnije bilo dobro, naravno. Drugo iskušenje u Smiljanu. Ti Ličani su škrti na emocijama. Gdje igrati Đuku ispred njene kuće, od kuda pravo? Ali posle desetak minuta su se raskravili, prisjeća se Kolundžija Zoroe.
Glumica vidi Iskru ne samo kao iskru struje, već i života.
Za sve što nam treba, potrebna je jedna iskra. Iskra je začeće života, iskra je onog momenta kad se gasimo, prva i poslednja iskra… Prije nego umremo, začnemo. Bilo koju emociju – ljubav, ljutnju, iskra mora da povuče gdje god da goni. Više značenja ima, i ljudi to na kraju shvate, cijeni Kolundžija Zore.
Na pitanje da li će se u ovom vremenu rađati nove Tesle, Pupini, velikani nauke, umjetnosti, Kolundžija odgovara:
U opasnoj smo krizi, imaćemo ponora dosta, ali se u tim ponorima mora izroditi Iskra i Svjetlost, zaključuje glumica.