Sa Večernje scene Nikšićkog pozorišta večeras su hirurški precizno opisani slojevi ljudskog srca koje u kakofoniji svakodnevlja otkucava po uzusima ljubavi, žrtve, bola u odnosu na izazove sfumatiranog ljudskog uma. Vjetrovi brišu paučinu sa Neba, kao što je i premijerno izvođenje djela „Otac’‘, Florijana Zelera u režiji Nataše Poplavske, pročistilo i razmaklo publici paučinu demencije viđenu dušom čovjeka koji je i posjeduje, odnosno koja posjeduje njega. Svakako, taj čovjek je Otac, dekonstruisan kao simbol snage, sveden na krilaticu da dijete počiva u svim nivoima odraslog bića. 
Sasvim se dobro snalazim sam; Izvinjavam se što postojim, Šta će biti sa mnom?, replike su Oca koji se nalazi u smetenoj stvarnosti demencije, dovodeći u pitanje pojam realnosti i istine. Rediteljka Poplavska apostrofirala je crne rupe u sjećanju, kroz nelinearnu dramaturgiju, sa ciljem da što uvjerljivije pokaže beskonačne lavirinte u kojoj se dementne osobe nalaze i poniru.
Najčešće su fizički u dobroj formi, sve je u redu sa njima, pa nijesu svjesni odlaska svjesnosti. U predstavi je nelinearna dramaturgija, baš kako se njima dešava u glavi. Sva ta ponavljanja, postupke koje smo imali u predstavi, zapravo su čista istina i suština bolesti. Ja dramaturški nijesam intervenisala, jer smatram da je Florijan Zeler savršeno napisao ovaj tekst. Imala sam par svojih rediteljskih postupaka, kako bih još više pokazala gubljenje u svom lavirintu, u glavi koja pokušava da se snađe, ali teško se snađe, pojasnila je rediteljka, dodajući da je glumački ansambl Nikšićkog pozorišta nadmašio njena očekivanja.
Imali smo divan proces, to je najbitnija stvar. Ne samo glumci, ansambl, nego cijelo pozorište prosto je radilo do maksimuma. Direktori su napravili uslove da radimo ovu predstavu, da ne bude samo naš balkanski problem, jer je deo svetskog. Gledali smo da bude univerzalna poruka. Takođe, ima još jedna poruka kojih bih htjela da kažem, za mene najbitnija. Ima trenuaka u životu kada vreme stane, a to je kad se poljubiš sa voljenom osobom. I ovde je, muž Anin rekao najvažniju rečenicu ovog komada. Šta je smisao života? To je da budemo zajedno i živi, naglasila je Poplavska.
Prema riječima Anje Drljević, koja je tumačila kćerku Anu, suština predstave je mjera.
Ako se i malo pretjera, onda nije baš dobro, tako da smo čitavo vrijeme zapravo pokušavali da pronađemo mjeru, jer moderne drame su upravo zbog traženja te mjere, zamamne i preuzbudljive za igranje. Kao glumica sam uživala u svim atomima svog bića, od prve čitaće probe do ovog momenta, za koji se nadam da je samo početak života ove lijepe predstave. Drago mi je da se Nikšićko pozorište uhvatilo u koštac sa jednim ovakvim komadom i što sam naslovnu žensku ulogu igrala ja, što mi je i prva glavna uloga u matičnom pozorištu, kazala je Drljević. Glavni lik, (Andre), tumači VladanGajović, koji ističe da je rediteljka Poplavska najviše pomogla jer je pričala o iskustvu svoje majke koja je svjesna da zaboravlja i da se kroz proces rada sa njom, u ansamblu osjeća kao u jednoj velikoj porodici.
Uloge tumače Vladan Gajović, Anja Drljević, Jovan Krivokapić, Maja Stojanović, Nikola Vasiljević i Andrea Drašković. Kostimografiju je uradila rediteljka Poplavska, scenograf je Vesna Sušić, dok je za vizuelni koncept zadužen Emil Petrov.
Reprizno izvođenje predviđeno je za subotu 4.oktobra u istom terminu. Cijena ulaznice je sedam (7) eura.