Stevan Vuković, član ansambla Nikšićkog pozorišta jedan je od najnagrađivanijih mladih glumaca u Crnoj Gori. Prve nagrade ovom umjetniku i to sa prestižnih festivala stigle su dok je još bio student Akademije na Cetinju, tako da je od 2019. godine do danas laureat četrnaest nagrada. Vuković svoje glumačke bravure niže temeljno, kroz analitičan pristup, fokusiranost i talenat, pa njegov glumački habitus, bez obzira da li igra u komediji ili drami, u kontinuitetu na sceni plijeni osobenim izrazom, što se potvrdilo i nedavno na niškom Festivalu drame i pozorišta balkanskog kulturnog prostora Teatar na raskršću, gdje je u oštroj konkurenciji osvojio Nagradu za najboljeg mladog glumca, tumačeći Alojzija Silberbranda u Gospodi Glembajevima, Crnogorskog narodnog pozorišta.
Vuković vješto zna kako pristupiti građenju likova koji su mu povjereni, jer u svoj glumački krovotok pušta impulse i karaktere likova koji se ugrađuju u DNK umjetnika. Ne toliko kroz sistematičnost, koliko u traženju zajedničkog sadržioca između Stevana i lika koga je pisac zamislio kao takvog. To najbolje ilustruje njegovo tumačenje lika Alojz Silberbrandt iz dramatizovanog Krležinog romana Gospoda Glembajevi.
Igram Alojzija Silberbrandta u predstavi „Gospoda Glembajevi“, čovjeka koji voli ženu svog prijatelja iz interesa. U početku, on sa takvim postupcima nema problema, pa ni kasnije kada se ispostavi da on zaista iskreno voli barunicu Kasteli. Tim postupcima, ovaj lik anulira sve moralne norme koje se ne smiju pregaziti… On kaže da je voli, da je to ljubav. Te njegove postupke moram da opravdam i objasnim sebi da je sve to normalno u tom karakteru lika. Ako sa strane Zilberbrandta tu situaciju posmatramo, ona nije intrigantna. Sa stanovišta publike to je potpuno drugačiji pogled. Kao glumac kome je povjerena ta uloga, prevashodno mi je bio cilj da ga odbranim. Mene je zanimalo to što on voli ženu i ta ljubav mi je bila polazna osnova za kreiranje lika. On žudi, voli, vara, svjestan je šta radi, neprijatno mu je zbog toga, a na kraju on je zaljubljen i iz te zaljubljenosti ne može da obuzda svoj nagon, poriv zbog čega je barunica otelotvorenje svega što jeste. Trudio sam se da publika treba da pročita tu Silberbrandtovu čistu namjeru u svim tim nečistoćama, pojasnio je Vuković proces izgradnje lika koji mu je povjeren, što je publika prepoznala od premijere Gospode Glembajevih u decembru prošle godine do nedavnog izvođenja na niškom Festivalu.
Kreativnost Vukovića, publika prepoznaje ne samo u ovoj predstavi, već i u drugim dramskim djelima, iz kojih možemo otkriti metode koje ovaj glumac vješto koristi u kreiranju likova.
U pozorištu najčešće sebi postavim pit
anje: Mogu li da budem taj čovjek? Da ogolim sebe, priznam sebi da sam to ja, da vidim kakav bih ja bio kao takav i na kraju šta će to meni ponuditi i kako ću ja to da odraditi na sceni. Glumac zajedno sa rediteljem pronalizi put i rješenja do otelotvorenja lika. Pođem od trenutka u kom sam ja spreman da budem takav. To je ta tačka u kojoj se spajamo ja i dramski lik, koji sadrži i dio mene. Samo je pitanje koliko će glumac da pusti, da povjeruje i dozvoli sebi da mu se određene situacije dogode. E, to negdje nazivaju i često se mistifikuje kao „ulazak u lik“. To nije „ulazak“, već dopuštenje sebi da postaneš takav. Kroz književne likove, mi glumci upoznajemo istovremeno i sebe i to je ono najljepše što kod kod glume postoji, naglašava Vuković.
Na nagrade gleda kao „relativnu kategoriju“, priznajući da i njemu, na prvi utisak prijaju i davaju „vjetar u leđa“.
Zanimljivo je kad stručni žiri (priznati ljudi iz naše branše), trebaju da sude i cijene o onome što radimo na sceni. Interesantan je taj momenat mjerljivosti u poslu koji je nemjerljiv. Mi nemamo prvog i drugog, najčešće se mjerimo po sviđanju i utisku i to je uvijek neka relativna kategorija. Pohvale i nagrade prijaju, ne kao tačka gdje trebam da stanem u smislu napretka i uspješne karijere, već da nastavim i radim na tome, pojašnjava Vuković svoje viđenje esnafskih priznanja, dajući vrlo slikovit odgovor na pitanje: Kako stručna i laička javnost prepoznaje njegove likove i energiju?
Glumac nije samo bravura, nije samo igra tog čovjeka, karaktera, lika koji on živi na sceni. To je neka druga vrsta energije koja postoji i čini glumca kao takvog. Barem je to moj utisak o GLUMCU, želja da budem takav, zato što sam se ja zaljubio i ušao u svijet GLUME, baš iz razloga što su mi se neki glumci dopali kao ljudi. Postoji sve ono što publika i žiri, sa jedne strane, gleda na sceni, a iz drugog ugla postoji nešto što je prisutnost, energija, nešto na šta ne možemo ostati imuni. Nekada imam svijest o svojoj energiji. Možda griješim, ali vjerujem da sve te stvari koje su u glumcu ugrađene, govore kroz te likove. Ne možeš ti tog lika odvojiti od sebe do te granice da on sa tobom nema nikakve veze. On baš čini tebe takvog kakav jesi. Kroz sve te rečenice usađene su i moje rečenice, iskustvo, vaspitanje. Vjerujem da su to osobine koje kod publike izazivaju određen efekat, obašnjava Vuković.
Uloge kao novi izazovi su istraživanje i kopanje po sopstvenoj duši, vrlinama i manama. Prema riječima Vukovića, likovi koje posebno cijeni su oni u kojima se osjeća dobro, poput Stefana u predstavi Bladi mun (Crnogorsko narodno pozorište), za koje je takođe dobio prestižnu nagradu na Danima komedije, u Jagodini 2023. godine, kao i uloga Jevrema Prokića u Narodnom poslaniku (Nikšićko pozorište i Centar za kulturu Pljevlja):
U igri i slobodi, koji su mi dali Ana Đorđević i pokojni Goran Bulajić, najbolje plivam i osjećam da mogu pokazati sve što u meni jeste i što znam. To su negdje i predstave koje imaju formu, pametno dovedene do toga da taj zicer, neko od nas treba da ispali i ode na pravo mjesto, uspješno riješene rediteljski i dramaturški. Možda govorim o nečemu gdje osjećam najveću glumačku slobodu. Kada dođe nagrada, aplauz, reakcija publike osjećam se prirodno i dobro, jer znam šta ovo proizvodi u ljudima, znam šta se trudim da proizvedem, objašnjava ovaj mladi glumac.
Milena Radonjić