Vedro je započeo dan kada će svako prepoznati sopstvenu sjenu u teatarskoj igri koja već dvadeset vjekova oblikuje čovječanstvo, a dvadeset i jednu godinu koliko Međunarodni festival glumca, dočekuje glumce i umjetnike u želji da kroz jedinstven dijalog pronikne u suštinu bića. Vedro je vrijeme uprkos kišnom ritmu, za razgovor sa glumicom, dramaturškinjom i novinarkom, Vedranom Božinović, autentičnom, eklektičnom, skromnom i analitičnom. Muzikalnom u pronalaženju suštine, čiji se refreni pjevaju od početka svijeta, oplemenjeni iskrom ili vatrom koja se ne da ugasiti. O igri, moći pozorišta, otkrivanju slojeva i ljubavi prema Crnoj Gori za koju sagovornica tvrdi da je nemjerljiva, ponekad i iracionalna. Sve to u Nikšiću- Evropskoj prestonici kulture za 2030. godinu.
Titula Evropske prestonice kulture donosi zajednici mnogo, i kada se prepozna koliko se oplemenjivljnjem kulturnih sadržaja dobro živi, ne smije se pristati na manje, nakon što se cijeli proces završi. Mi smo stručnjaci u tome da izgradimo stvari koje ne održavamo. Bitno je ono što će se dešavati posle toga, održavanje vatre koja treba gorjeti neprestano. Obrazovanje, nauka, kultura i sport temelji su budućnosti. Metaforički rečeno, potrebno je dolijevati benzin u mašinu umjetnosti sa ciljem da sve bude bolje. Primjer je ovaj Festival, koji je fenomenalan, pratim sve šta Nikšićko pozorište radi, u zemlji prema kojoj imam ogromnu ljubav i vezanost, između ostalog, govori Vedrana, prvenstveno glumica u trouglu dramskog, novinarskog i glumačkog izraza, čiji je zajednički imenitelj hvatanje trenutka u životu čovjeka, koji je gotovo uvijek preloman.
Pozorište se bavi životom i tu vidim vezu. Kada radim kao dramaturg radim iz te perspektive – glumice koja je radila mnogo tekstova i u svemu tome se trudim da nađem stvar koja me se duboko tiče. Glumica sam zato što volim pozorište i vjerujem u njegovu moć. Biću glumica sve dok vjerujem u tu moć pozorišta i sve dok ga budem voljela. Kada to prestane, vjerovato ću tražiti neki drugi posao. Jako je važno raditi posao koji volite. Čovjek je uvijek imao i ima potrebu za nečim lijepim. A tu potrebu je tako slikovito objasnio moj petnaestogodišnji sin prilikom jedne posjete muzeju u Grčkoj. Razgledajući tanjire i zdjele koje potiču iz tog nekog praistorijskog perioda, on je rekao sledeće: „Nema potrebe da na tim tanjirima budu šare, jer ničemu ne doprinose, ali su oni imali potrebu da se nekako izraze ukrašavajući stvari koje koriste svakog dana“. Meni je to bilo predivno, jer mi je otvorilo pogled na ono o čemu sam podsvjesno razmišljala, ali nisam izgovorila na glas. Svi imamo potrebu da se na neki način izrazimo, kao i potrebu da svijet oko sebe učinimo lijepim, kroz sopstvene oči. Ukusi su različiti, ali to je ljepota umjetnosti i zato su pozorište i kultura sastavni dio života. Volim svoj posao, ne zbog toga što volim da me gledaju, najradije bih bila nevidljiva, jer mi omogućava da razgovaram sa ljudima, na nivou koji nije svakodnevna komunikacija. To je razgovor, bez obzira što onaj drugi ćuti. Zbog toga sam i privilegovana što kada radim sa velikim brojem ljudi, kroz sopstveni izraz mogu posijati klicu koja će iznići iz nečijih duša.
Glumac je i svojevrstan reditelj, nalazi se u korijenu pozorišnog izraza. Kako pristupate liku kao glumica, temi kao dramaturg, odabiru riječi kroz različite novinarske žanrove?
Sve je to komuniciranje sa ljudima. Pisala sam o životu i u magazinu „Dani“, pa smo to nazivali nakaradne socijalne pojave, kao novinarski žanr. To sigurno ima veze i sa pozorištem, jer i u svakoj drami hvatate trenutak u životu čovjeka, koji je preloman za njegovo postojanje. Tu vidim neku vezu,jer i kad radim kao glumica, dramaturg, kada pišem, sve su to stvari koje me se tiču. U svemu što radim, kopam ono što me najviše boli, ono što mi ne da da spavam dok ne pronađem, a onda ne spavam jer sam pronašla to. To jako dugo ostaje sa mnom. Provjeravaš svoje stavove i shvataš da taj stav ne može biti u kamenu uklesan. Zato što ga moraš gledati sa raznih strana iz perspektiva drugih ljudi, stavova, istorija, pozadina. Onda sve raščlanjuješ i ponovo sastavljaš, kao puzle. Tako pristupam svakom tekstu, liku, tražim ono što mene najviše pogađa i kopam. Na glumca gledam ne kao na čovjeka kome je potrebna lična karta da bi znao ko je. Gledam na glumca kao čovjeka koji je generalno jako širokih vidika, nema neke kardinalne stavove. Tako jedino možeš da razumiješ svakog čovjeka kog igraš. Moraš igrati ljude sa kojima se suštinski ne slažeš, što znači da moraš biti dovoljno otvoren , da nemaš lični komentar na stvari koje se njemu dešavaju. Glumci moraju biti obrazovani, osluškujući svijet u kom žive, bez ograničenja.Ne zarad toga da bi postali filosofi opšteg opredeljenja koji sve znaju, nego da bi ih pokušao razumjeti. Trudim se da i u ljudima koji su dijametralno suprotnih stavova, vidim to što njih pokreće, da bih sjutra mogla ne da igram te ljude, nego da ih razumijem, objašnjava glumica, insisitrajući na razgovoru, a ne monolozima, koji su toliko popularni u svakodnevnom životu.
Prema riječima Božinović, u pozorištu se sadi sjeme, koje u svakom čovjeku drugačije klija i tako se preispituje kontekst kroz umjetnički rendgen ljudskog postojanja, vrlo važan za pretresanje duše. Postaviti sve iz četiri zida u dijalog glumca i publike.
„Želim jako dosadan i malograđanski privatni život. U njemu kao takvom ne želim velika uzbuđenja. Na sceni želim jedan užasno uzbudljiv život, na kojima se preispituje, strastveno radi, gdje se dajemo, govorimo o stvarima kojima se ne govori bez u „svoja četiri zida“. U četiri zida pozorišta, pred trista, pet stotina, deset ljudi govorimo o tim temama. Nažalost, kod nas je to često dosadno. Imamo užasno, malograđansko pozorište, i preuzbudljive krvave živote. U pozorištu treba da pričamo o svemu, da nema stvari o kojima se ne govori. Nema zabranjenih tema, jer pozorište je siguran prostor i za glumce i za publiku. Zapitajte se ako vas je neka predstava šokirala, zbog čega je to tako. Šta ona dira u vama, koje vaše stavove pomjera i eto počnite da makar malo razmišljate o tome, igre radi. Možda se iznenadite, možda i ne. Ali dok to radite, sigurno radite na sebi. Svaki rad na sebi je nešto što te čini boljim čovjekom“,ističe Božinović.
U životu i profesionalnom uzrastanju, vodi se sledećom rečenicom.
Prije nekih desetak godina čula sam rečenicu koju je izgovorila Marlen Ditrih, kada su je pitali kako je uspjela u životu. Odgovorila je „Nijesam se vrijeđala“. To je bila sjajna rečenica i shvatila sam koliko nas nekad ta naša sujeta, koju svi imamo zaustavi od toga da ideš dalje, od čega niko nema štetu, osim tebe samog. Kada se ne vrijeđate pa razmislite o tome da u tome što vam je rečeno ima istine, možete da preokrenete u svoju korist, i idete dalje.
Neka cvjeta hiljadu cvjetova
Sagovornica koja tako filigranski gradi likove, vjeruje da živimo u vremenu njenog omiljenog teoretičara, Bretholda Brehta. Sa svim pojavnostima koji se projavljuju u koncentričnim krugovima, u kom pozorište mora govoriti.
Mi smo u jednom trenutku, na svim ovim prostorima, počeli da se takmičimo sa kablovskim televizijama koje su prikazivale sapunice i jeftine komedije, šund ili kič. Nemam ništa protiv toga, potrebno je da postoji, jer kako kažu: „Neka cvjeta hiljadu cvjetova“, pa ćete među tih hiljadu cvjetova pronaći onaj koji je za vas. Kada cvjeta jedan cvijet, nemate izbor, ali kada ih cvjeta hiljade, onda izbor postoji i svako treba da probere. Pozorište ne treba da se takmiči niti treba ili smije, osim sa sobom. Ne vjerujem u to da naša publika želi samo komedije. Moj najdraži porodični teoretičar i apsolutno u čiju estetiku vjerujem je Breht, koji je uvijek govorio da pozorište mora biti i zabava. Vjerujem da živimo tridesete godine dvadesetog vijeka. Strašno buđenje fašizma u cijelom svijetu, ludilo i mržnja koja se usmjerava prema određenim zajednicama. Tome je svjedočio i stvarao u tom vremenu upravo Breht,zato i volim njegovu estetiku. Govorio je o svim temama na način koji je zabavan. Pozorište i jeste zabava. Pozorište mora da govori. Često mi se dešava da gledam predstave koje ne govore ni o čemu,čak i ako su klasici. Mislim da nismo ljepočitači sa scene, poručuje Božinović.
Komunicirati sa materijalom koji je uzvišen
Promišljanje o rijetkim česticama koje održavaju svevremenske teme, bez obzira na prašinu vijekova, prema ocijeni sagovornice, poziva da sve što se radi u dramskoj umjetnosti mora biti usklađeno sa ritmom vremena u kom živimo.
Zašto ga onda mi kastriramo i lišavamo toga, radeći neki odjek, poput Platonove pećine (gledamo sjenke), a pravi život se dešava iza leđa. Hajde da se zarotiramo i gledamo pravi život. Mi sigurno danas korespondiramo sa svakim od tih klasičnih tekstova zbog toga oni opstaju. Zašto ih onda kastriramo? Radimo ga kao nekad što se radilo i nazovemo to „Izvorni Šekspir“. Izvorni Šekspir bi podrazumjevao da ja ne bih mogla igrati u predstavi jer sam žena. Potpuno su druge zakonitosti pozorišta bile tad. Radimo Šekspira onako kako se počeo raditi krajem XIX vijeka. Zašto? Živimo u XXI vijeku. Svi ti tekstovi govore o onome što mi živimo danas. Zašto ih napravimo potpuno ipotentnim, da ne govore ni o čemu? Da su to samo riječi koje dolaze sa scene? Pa onda imamo u našoj biografiji, ili planu rada pozorišta da smo imali nekog Hamleta, koji na kraju ništa nije značio. Ne treba se Šekspir dopisivati, samo igrajte to što piše u djelu da korespondira sa publikom i problemima koji su aktuelni. Ne dijelim pozorište na dramsko, postdramsko, komedije, tragedije i slično, već na ono koje me se tiče i koje me se ne tiče. Vrlo često gledam pozorišne predstave koje me se ne tiču, a govore o stvarima koje me se ekstremno tiču, ali one ne prebace rampu. Ne kažem da su sve predstave koje ja radim predstave koje se tiču, daleko od toga, niti da sam najbolja ili držim neko predavanje. Samo razmišljam o pozorištu jako mnogo, o načinima kako ćemo pristupiti publici, doprijeti, komunicirati i to onim materijalom koji je ipak uzvišen, apostrofira glumica.
Uzvišen je ČOVJEK u svojoj potrebi da komunicira životno i nutrinski. Zbog toga, naglašava sagovornica, digitalizacija i pipci vještačke inteligencije UMJETNOSTI, POZORIŠTU i GLUMCU ne može otrgnuti suštinu i autentičnost.
Pozorištu nikada ne može biti otrgnut živi kontakt sa čovjekom, koji na sceni diše i kojeg gledaš kako se znoji i osjećaš njegovu energiju. To smo najbolje vidjeli za vrijeme pandemije, kada se pokušavalo održati pozorište online striminzima. Pozorište kao medij je Glumac – Gledalac – Prazan prostor – definicja Pitera Bruka. Dakle gledalac koji gleda oduzima glumačku sujetu i samozatvorenost. Nije bitno da li ti plačeš na sceni, bitno je da tvoje suze prolaze do publike, da ona zna šta te boli. Ako je proces u tebi zatvoren, onda je to lična psihoterapija. A u pozorištu, kada se to komunicira na sceni, radi se zbog publike. Publika je tu zbog tebe, jer je zanima onaj čovjek koji je na sceni. Publika radi, mora otvoriti sva čula da bi shvatila o čemu govoriš. Što je najbitnije, ta komunikacija, odigrava se u jednom prostoru, zajedno. Mislim da se to ne može zamjeniti. Bojim se ere vještačkeinteligencije. Ona nam umnogome olakšava život, ali sve te „olakšice“ o nama znaju veoma mnogo. To znanje može da se iskoristi za mene ili protiv mene. Bojimo se o čemu govorimo u pozorištu, ne plašimo se činjenice da pametni telefon, ima sve podatke o našem životu. Bojimo se neprijatnosti golog tijela u pozorištu, rečenice koja nam je zasmetala, ali činjenica da naš pametni telefon ulazi u naše rutine, način razmišljanja, osluškuje – ne plašimo se toga… Meni je to jako zanimljivo. Mislim da će pozorište opstati bez obzira na tehnološki napredak, jer je to živa komunikacija, živo pričanje priče. Voljela bih vidjeti robote na sceni, ali mislim da to neće moći zamjeniti čovjeka. Najviše se radujem što pozorište postoji već dvadeset vjekova i istrajava, zaključuje ona koja istrajava u svojoj ljubavi prema otkrivanju slojevitosti ČOVJEKA – GLUMCA – UMJETNIKA.