Takmičarski program „21. Međunarodnog festivala glumca – Nikšić 2025“, 17. novembra proteći će u autentičnom izrazu predstave „Iskupljenje“, novosadskog Srpskog narodnog pozorišta. Predstava je rađena po istoimenom romanu Branimira Šćepanovića, u savremenom rediteljskom čitanju Veljka Mićunovića i dramatizaciji Slobodana Obradovića. Uloge su povjerene: Borisu Isakoviću, Marku Markoviću, Marti Bereš, Nenadu Pećinaru, Jugoslavu Krajnovu, Marku Saviću. Scenografiju je uradila Zorana Petrov, Marina Sremac kostimografiju, dok je reditelj Mićunović odabrao muziku.
Roman „Iskupljenje“, Branimira Šćepanovića višeslojno je i uobličeno modernom tehnikom pripovjedanja, čim se osvjetljava tragikomična donkihotovska borba s vetrenjačama mraka i licemjersta, naveo je reditelj Mićunović u producentskoj knjižici ovog komada.
Predstava kroz priču o malom čovjeku, Grigoriju Zidaru, provlači teško, strasno i halucinantno razmišljanje; viziju nevinog i progonjenog čovjeka koji u okrutnom ogledalu društva čita njegov raspad, ali istovremeno i obmanu sopstvenog postojanja. Sve je tu u dvojstvu i dvostrukoj protivurječnosti: zajedljivost i sažaljenje, strah i mržnja, ljubav i izdaja, razobličavanje jednoumlja i lažno junaštvo. Demistifikacijom i razaranjem mitova jednog, odnosno svih sistema, govorimo i o velikoj prevari istorije koju pišu pobjednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti, zapisao je Mićunović.
Prema ocjeni dramaturga Slobodana Obradovića začudna šahovska partija, zadana apsurdom početne dramske situacije, govori o sukobu pojedica sa sistemom ili obrnuto.
U atmosferi koja podsjeća na Tvin Piks (dakle bez jasne granice između jave i košmara), uz stalno preispitivanje šta se zaista dogodilo, a šta ne, svaki potez može da bude koban. Sukob pojedinca sa sistemom (ali i obrnuto) dominantna je tema dramatizacije. Ta vrsta odmjeravanja snaga je i inače nešto što je primjetno fasciniralo pisca u svim njegovim djelima. Njegova naoko bezazlena i jednostavna pripovjedačka višeslojnost postala je integralni dio dramskog predloška kako bi se izoštrila sudbina čovjeka čiji se identitet drugima čini kao lična uvreda. Njegovo postojanje druge podsjeća na njihovu neostvarenost. Njegova inatna snaga ih razjaruje. Njegova moć da se zdravim razumom usprotivi neistini, oštri čula njihove pasje prirode koja ne preza ni od čega. Retrospektivne i poetične sekvence iz romana zadržane su u pripovjedačkom tonu (one su odjek sukoba trenutaka iz prošlosti i sadašnjosti), kao i dijalozi koje nerijetko boji ironičan i opori humor nastao iz očaja, ocijenio je, između ostalog, Obradović u producentskoj knjižici.
Igor Burić u kritici ovog komada ističe da je Slobodan Obradović dramatizujući ovo djelo, ujedno radeći kao i dramaturg, pratio prekobrojne linije koje ga čine teškim za razumijevanje, dok Veljku Mićunoviću ovo nije prvi put da se na tragu apsurda bavi ljudskom egzistencijom. Možda su, dalje cijeni Burić, samo pitanje vjere kao spiritualnosti, pa i društvene odgovornosti kao očiglednog angažovanja u publici jedna specifična novost.
Ako se shvate bukvalno, što je donekle neminovno, jer naš razum, htjeli to ili ne, traži objašnjenje, neće se iz pozorišta izaći zadovoljno. Međutim, ako se oslobodimo imperativa racionalnog, pa i logičkog, stvaraoci predstave na čelu sa rediteljem Veljkom Mićunovićem i glumačkom ekipom koju u glavnoj ulozi predvodi Boris Isaković, ostaviće gledaoca vrlo pozvanog da slobodno bude zbunjen, nadomješćujući to ludičkom snagom, emotivnom dubinom i toplinom jedne ljudske priče koja svu svoju metafizičku nelagodu u jednom ključnom trenutku prenese kao pitanje društvene odgovornosti i u publiku. Šta to znači? Znači da su uspjeli, zaključio je, između ostalog Burić.
Predstava je premijerno izvedena 2. oktobra prošle godine na Sceni „Pera Dobrinović“.