Nikšićko pozorište, nakon uspješno realizovanog 21. Međunarodnog festivala glumca i trijumfa sa komadom Heroj nacije na užičkom Festivalu Bez prevoda, repertoar za ovaj mjesec zatvoriće 27. novembra gostovanjem predstave Otac u trebinjskom Kulturnom centru, a dan ranije (26. 11; u 20 h) ovo djelo iz najnovije produkcije biće izvedeno na matičnoj sceni.
Predstava je rađena prema tekstu savremenog francuskog pisca Florijana Zelera, u rediteljskoj postavci Nataše Poplavske, poznate makedonske rediteljke. Premijeru je imala 3. oktobra, što je i praizvedba istoimenog dramskog djela na scenama u Crnoj Gori. Scenografija je povjerena Vesni Sušić, a vizuelni koncept Emilu Petrovom. Kostime je osmislila rediteljka Poplavska, koja je uloge povjerila: Vladanu Gajoviću, Anji Drljević, Nikoli Vasiljeviću, Maji Stojanović, Jovanu Krivokapiću i Andrei Drašković.
Zelerov tekst, kako je u kritici zapisala Iva Čukić Šoškić (peripetija.me), u suštini je jednostavna porodična priča o Andreu (Vladan Gajović), starcu koji boluje od demencije i njegovoj ćerki Ani (Anja Drljević), rastrzanoj između bezuspješnih pokušaja da mu pomogne i sve većeg beznađa u koje ponire. Međutim, ono što tekst čini scenski intrigantnim je način na koji je priča scenski ispričana. Struktura drame je u osnovi fragmentarna: neke situacije se ponavljaju, dolazi do zamjene scena, mjesta, vremena i identiteta likova, i ta „zbrka“ upravo oslikava Andrein unutrašnji svijet, njegovu konfuziju izazvanu demencijom, zaključuje Čukić Šoškić. Ona obrazlaže da se radnja prikazuje iz perspektive glavnog lika, za kojeg je stvarnost enigmatična i puna neprijatnih iznenađenja.
Kroz tu prizmu posmatramo koliko su naši identiteti ranjivi, tanušni i zavisni od krhke memorije koja čuva slike koje imamo o sebi i drugima, i tuđih projekcija našega Ja. Šta ostaje od toga Ja kada sjećanja na kojima se temelje naš kontinuitet i svijest o identitetu postanu izgrebana, izbrisana, iščupana? Šta ostaje od Ja na olupinama sjećanja? Zar se tada naš život ne svodi na beketovski intoniran besmisao postojanja, skupinu repetitivnih i banalnih radnji, koje glavni lik izvršava poslušno: obući se i svući se, nahraniti, leći, ustati, i tako opet iznova, naglašava kritičarka. To stanje i situacije oslikava i scenografija jer, Čukić Šoškić navodi da publika često ne može da bude sigurna da li ona evocira „pravu“ scensku realnost ili je to neka stvarnost koja postoji samo u glavi glavnog junaka. Pomjeraju se paravani – zidovi, mijenjaju se uređenja dnevne sobe, osvjetljenje, mobilijar. Evidentno je da glavni lik misli da je u jednom, a u stvari je u drugom prostoru. Stan u kojem je živio i stan u kojem trenutno živi prepliću se scenografski (scenografija Vesna Sušić, dizajn Emil Petrov), kako bi se dočarala konfuzija i stanje uma koji se polako gasi. Svjetlosni efekti, koji čas izoštravaju, a čas zamućuju tu realnost, takođe se poigravaju sa percepcijom gledaoca, dok nas muzika (Abel Korzeniovski) uznemirava svojom disonantnošću.
Slične utiske o dobro osmišljenoj mobilnoj i višenamjenskoj scenografiji, bilježi i kritičarka Radio Beograda 2, Jelena S. Perić navodeći da u kombinaciji sa vizuelnim i zvučnim efektima, oslikava promjenu prostora u skladu je sa metamorfozom glavnog lika – Andrea, njegovog duševnog stanja i začaranog kruga, kojeg maestralno tumači Vladan Gajović. On je prema ocjeni Perić uspeo da na posebno bolan i tragičan način iznese ovu, u njegovoj dosadašnjoj karijeri najkopleksniju dramsku ulogu. Njegov dugo godina zapostavljeni talenat došao je u svoj svojoj punoći do izražaja pogotovo u završnim scenama komada. Njišući se na bolesničkom krevetu u ritmu neke nečujne uspavanke, njegov lik je probudio u nama osećaj duboke tuge, zabrinutosti i strepnje, empatije i beskrajne ljubavi za sve one koji se bore ili su bitku izgubili ratujući s demencijom, koja briše sećanja, realnost, ali emocije ipak ne može da pobedi, zaključuje Perić.
Da je Gajović ušao u srž povjerene uloge (lika) ističe i Iva Čukić Šoškić, navodeći da on oblikuje lik oca dajući mu izuzetnu energiju kojom kao magnet privlači pažnju gledaoca bez obzira na mučnu temu, dajući povremeno svom liku obrise komičnog i ironičnog. Prema njenoj ocjeni, umjetnički dometi Anje Drljević su takođe, upečatljivi jer kritičarka zapaža da ova glumica u ulozi ćerke uspijeva da dočara rastrzajuću bol zbog sve očiglednije nemogućnosti da uspostavi komunikaciju s ocem. Možemo da osjetimo kako snaga ljubavi i njena empatija na kraju posustaju pred nepremostivom barijerom bolesti. U kritici Čukić Šoškić u fokusu su i ostali aktere ove priče: Nikola Vasiljević igra Aninog muža Pjera, diskretnog partnera iza čijeg se prividnog strpljenja i smirenosti krije bijes zbog situacije kojom ni jedno ni drugo više ne mogu da vladaju. Andrea Draković tumači vedru negovateljicu, kojoj jedino uspijeva da izazove pozitivna osjećanja glavnog lika (jer ga podsijeća na njegovu pokojnu ćerku Elizu); Jovan Krivokapić tumači takođe lik Pjera, koga otac doživljava neprijateljski, a Maja Stojanović tumači Anu, preminulu ćerku Elizu i medicinsku sestru.
Kritičarka Jelena Perić, takođe ističe da su, pored Gajovića, upečatljive uloge ostvarili i ostali članovi izvođačkom tima: Mlada i talentovana Ana Drljević ostvarila je izuzetnu ulogu savesne i brižne ćerke Ane, koja na uštrb sopstvenog emotivnog života (u liku njenog partnera vidimo tačnog i decentnog Nikolu Vasiljevića) žonglira uvučena u iluzorni, halucinogeni svet svog voljenog, sada obolelog oca.