Decembar miriše na proljeće, evidentno je. Novembar za nama bješe kišovit, ali u svom srcu mirisao je na umjetnost, odnosno pozorišni mozaik podviga i emocije. Nikšić kao Evropska prestonica kultureprigrlio je u tom periodu sjene svih i kroz Međunarodni festival glumca postavio ih na teatarsku scenu. Iz noći u noć katarza i trud. Zatim susreti i istinska velikodušnost tipična ali nažalost rijetka u današnjem svijetu gdje Moskva suzama ne vjeruje. Ova čuvena izreka inspirisana istoimenim filmom daje prednost nemilosrdnom i pragmatičnom stavu, gdje emocija gubi mjesto. Iako je u svijetu možda tako, mi ovdje volimo baš ovako, s ljubavlju i željom. To primjećuje i glumac, Slobodan Boda Ninković koji ističe da su ovakvi susreti – festivali postali rijetkost.
Ovde ljudi koji vrlo tačno razumeju pozorište. Imaju posvećenost, ljubav, želju i to je fenomenalno. Tačno znaju šta je važno i potrebno da bi jedno pozorište moglo da živi. Ovakav festival je nažalost posao retkost. U principu, nisam zagovornik takmičenja u kulturi. Šta zapravo znači: Ko je bolji?Za mene festivali trebaju biti mesta susreta, druženja, a te osobine posjeduje i ovaj Festival, naglašava Ninković konstatujući da Nikšić nije slučajno dobio titulu Evropske prestonice kulture za 2030. godinu.
Kada se sretnemo, dogovaramo se
Ništa nije slučajno u umjetnosti, kao ni u životu. Ninković vrlo jasno pravi razliku između života i glume, a kada se desi da se u nekoj svakodnevoj situaciji pojavi lik ili njegova replika, tu simbiozu objašnjava riječima: Kada se sretnemo, dogovaramo se.
Postoji više teorija o tome kako se ljudi pripremaju i na koji način tretiraju glumu. Ja sam za jednu koja deluje prilično jednostavno, a to je da ne pokušavam biti niko drugi već da ono što mi je dato za tumačenje, jednostavno propustim kroz sebe i na svoj način iznesem, objašnjava glumac koji na pitanje da li umjetnost u kombinaciji sa životnim izazovima može umoriti ili istrošiti čovjeka, odgovara sledeće:
Opet imam neku teoriju. Ona glasi ovako: Ovo je fantastičan posao, mnogo lep, težak kao svaki drugi, ali to je posao. Život je nešto drugo. Čovek u porodici ima oslonac, čvrstinu i onda lakše prolazi kroz život. Glumci često znaju da zapadnu u zamku misleći da je to čime se bave izuzetno bitna stvar, misionarski posao… Naravno, glumac je značajan zato što se obraća narodu i kroz umetnički izraz približava određene teme, olakšava da se neke stvari razumeju. Svako ima pravo da gleda na svoj način, ali treba imati zdrav odnos prema svemu. Zaista smatram da biti glumac nije ništa vrednije i kompleksnije od životne uloge jednog poštenog zanatlije, ističe Ninković.
Muzika i gluma su komplementarne
Sirovija istina, za sagovornika je u pozorištu. U filmu je to mnogo lakše, objašnjava Ninković, jer se više puta desilo da loš materijal vještom montažom dobije svoju iskru, što opet jeste legitimno. Pozorište je trenutak i dinamika u kojoj glumac ima vjekovnu moć.
Još od antike, glumački izraz ali i muzika idu u duetu. Kako kroz splet Muza, tako i kroz sve umjetničke forme.
Ja sam preko muzike i ušao u ovaj posao. Priznajem da je muzika najuniverzalnija umetnost, koja najlakše dođe do najširih slojeva. Ima tu čarobnu moć da dopre, prodre i opusti, a može da vas izazove na neki drugi način. Ono što je bitno za posao kojim se ja zvanično bavim jeste ritam. Osećaj za ritam je možda čak i najvažniji, pogotovo za partnersku igru, taj osećaj, taj delić, to uklapanje. Čim se ispadne iz ritma to se oseti i utiče na kvalitet glumačke igre. Mnogo je bitno da glumci imaju osećaj za ritam. E da li mogu da pevaju, to je druga stvar. Mnogi vole da pevaju, iako često to ne zvuči dobro, ali ta potreba i želja takođe, govore da su na pravom mestu. U ovoj mlađoj generaciji glumaca ima vrlo talentovanih muzičara. Oni zaista pevaju fenomenalno, ma odlično. Odnos glume i muzike je komplementaran. Pevač koji sve svodi na puku izvedbu, a nema osećaj na sceni, odnosno ne poseduje sposobnost da priđe publici, nije celovit. I tu mora postojati neka vrsta glumačkog iskustva, objašnjava Ninković.
Bez muzike, auto za mene ne postoji
Sledeće godine ću Bože zdravlja, napuniti sedamdeset godina. Mnoge moje drugare, evo već par godina, mrzi da voze auto. Došao sam ovde kolima. Bez muzike, auto za mene ne postoji. To je čišćenje mozga, mogućnost da se promišlja, naravno uz potrebnu koncentraciju za vožnju. Muzika je muzika, potvrđuje glumac.
Voleo bih da pravim cipele
Pored muzičkog talenta, teatarskih i filmskih uloga i mnogih životnih postignuća, Boda Ninković se opet vraća na životnu ulogu jednog poštenog zanatlije.
Imao sam jednog komšiju koji je nažalost preminuo prije par godina. Bio je obućar. Dolazio sam kod njega da pijem kafu. Ćutimo a ja gledam šta radi i uživam. Nema većeg opuštanja, jer kad je pričao, to je radio neometano dok pravi mala umetnička dela. Recimo, uz malu obuku, volio bih da pravim cipele. Sećam se kako je on uzimao to parče kože, kako ga je lepo znao ukrojiti, lepiti, staviti kroz mašinu, obraditi tocilom. E, to je za mene umetnost, zaključuje glumac koji u svim životnim pojavnostima vidi priliku za artistički izraz. I u onom kišovitom, ali glumačkom novembru, kao i u ovom proljećnjem decembru, jer i to je Umjetnost Prirode čije sjene preslikavamo kako u Teatru, tako i u Životu. Ili u Cipelama.
Razgovarala: Milena Radonjić