Dan Nikšićkog pozorišta – 16. februar, večeras je obilježen izvođenjem predstave Otac, iz novije produkcije ovog Teatra koji je tokom tekuće sezone ostvario značajne producentske uspjehe, inscenirajući dva nova nova projekta za Večernju scenu, a osvojio je i brojne nagrade na prestižnim festivalima u zemlji i regionu. To je i bio povod da se sa scene, čijom se pozorišnom tradicijom (142 godine) mjeri i kontinuitet dramskog stvaralaštva u Crnoj Gori, publici obrati član ansambla glumac, Jovan Krivokapić. On je istakao da se iskreno raduje, činjenicom da se u Nikšiću gradi kongresna sala, u kojoj će svi događaji koji nemaju tačku spajanja sa umjetnošću, napustiti scenu Pozorišta i preseliti se u višenamjensku salu.
Najviše me raduje što će sa ove scene otići političke partije i njihove konvencije. Unazad deset godina, otkako postoji ovaj ansambl, gotovo po pravilu se dešavalo da nove predstave spremamo baš u vrijeme raznih izbornih ciklusa. I, u tim danima mi ne možemo da održimo probe, jer je sala zauzeta. Naravno, ovo se odnosi i na sve druge događaje koji, bez ikakve dileme, ne pripadaju ovim „daskama koje život znače“, podsjetio je Krivokapić, apostrofirajući da je pozorište – hram, u kojem glumci tragaju za istinom.
Ne može se riječima opisati osjećaj kada tu istinu zgrabimo i prenesemo je na publiku. Najbolje objašnjenje toga čuo sam još kao student, a ono govori o glumcu koji je igrao glavnu ulogu u jednoj predstavi. Te noći izvođenje predstave bilo je fantastično. Nakon izvedbe, glumac je otišao u garderobu i tamo sve polomio. Kolege su dotrčale i pitale ga: „Šta je bilo, šta se desilo, igranje je bilo sjajno?“ On im je na to odgovorio: „Upravo u tome jeste problem, ja ovo više nikada neću moći da ponovim.“ To znači da je pozorište – mjesto u kojem se stvari dešavaju sada i nikada više na isti način. Pozorište je hram u kojem je katarza cilj. Pozorište je hram koji emancipuje i prosvjećuje. Pozorište je hram koji je, kroz istoriju i uprkos svemu, uspio da odbrani slobodnu misao. Pozorište je hram u kojem na sve zemaljsko i izvanzemaljsko postavljamo znak pitanja. Na kraju, to je i čitava suština postojanja umjetnosti da vječito propituje, ocijenio je Krivokapić. On je, citirajući Džona Logana, rekao da je pozorište „mjesto u kojem nakazno pronalazi milost, u kojem ružno može biti lijepo, u kojem se različitosti ne odbacuju, već slave.“ Upravo zbog svega ovoga dužni smo da ga, na ovaj način, čuvamo i njegujemo, poručio je glumac Krivokapić, ocijenivši da je ansambl Nikšićkog pozorišta, zajedno sa dragim gostujućim glumcima, uz niz osvojenih nagrada u prethodnom periodu, dokazao je da je spreman da odgovori tom izazovu.