Premijera predstave Heroj nacije, u produkciji Nikšićkog pozorišta biće izvedena u četvrtak 19. septembra, sa početkom u 20 sati, a njena reprizno igranje je na repertoaru sjutradan (petak 20. septembar). To je danas potvđeno na PRES konferenciji, na kojoj je bilo riječi o višeslojnosti ovog scenskog djela, koji je rađen po istoimenoj komediji apsurda Ivana M. Lalića, u režiji Milana Neškovića.
Publiku očekuje jedna kompleksna i izazovna pozorišna priča, koja svojim dramaturškim i scenskim rješenjima nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Na tu činjenicu skrenuo je pažnju Janko Jelić, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta, koji je istakao višeslojnost ove drame, koja je u osnovi komedija, ali u toj svojoj žanrovskoj dihotomiji otkriva motive i teme koji nijesu baš karakterstični za komediju u užem određenju.
U ovom djelu izdvojio bih, prije svega, motiv smrti i žrtve koji je univerzalna i biblijska tema. Ova drama mi je bila značajna i za čitanje, a siguran sam da će biti zanimljiva i publici za gledanje. Ovo djelo pokazuje vitalnost naše književnosti, našeg duha i pozorišta. Ona pokazuje da taj naš duh u dobu rijaliti kulture nalazi način da se i dramskim tekstom i scenom izbori za, prije svega, čovjekovu ličnost. To se vidi pogotovu kroz tu žrtvu koja se pojavljuje za novi život i ljubav, naglasio je Jelić, poručujući da umjetnički tim predstave te teme donosi na scenu na pravi način.
Reditelj Milan Nešković, pojašnjavajući svoj rukopis istakao je da se Heroj nacije u nikšićkoj verziji bavi isključivo jednom porodicom i zato je ova predstava od komedije apsurda, kako je drama žanrovski prvobitno određena, prerasla u tragikomediju.
To je neki danak vremenu otkako je tekst nastao. U tih dvadesetak godina, svijet se više promijenio nego za prethodnih 200 godina, tako da se i mi moramo da adaptirati, kako bi izbacili problematiku uticaja svih tih društvenih pojava na pojedince. Ja se ne bavim fenomenima u pozorištu i uticajem masovnih medija u društvo. To je preširoka tema za pozorišnu predstavu od osamdesetak minuta, koliko traje naš komad. Mi smo u odnosu na početno tkivo, koje je pisano više od 25 godina (druga verzija pisana je prije sedamnaest godina), taj fokus prebacili na jednu porodicu u Crnoj Gori koja je nekog nižeg staleža. Bavimo se dakle, posljedicama kolokvijalno rečeno „malog čovjeka“ i na nivou onoga što je nama najprepoznatljivije, a to su unutrašnji porodični odnosi koji su više ili manje disfunkcionalni u svakoj od naših kuća u kojima smo rasli. U djelu otvaramo pitanje: Kako ti fenomeni sa kojima se susrećemo po novinskim člancima ustvari utiču ne na cjelokupno društvo, nego na neke konkretne pojedince sa imenom i prezimenom u ovoj predstavi. E, onda oni kao likovi drame, u našim glavama kao publike, postaju paradigma tog društvenog problema. Nadam se da smo u tome uspjeli i zahvaljujem se Nikšićkom pozorištu, posebno timu koji je iza scene, a nijesu sa nama za ovim stolom, ali je njihov rad od krucijalnog značaja za ovu predstavu, zaključio je reditelj Nešković. On je naglasio da je izbor muzike za ovo scensko djelo (bendovi – Autogeni trenig i Azilanti) potvrdio ranije poznati stav da u pozorištu postoji neka sila koja je veća od svih nas i da je to prosto neobjašnjivo.
Neko to naziva religijom, neko to zove metafizikom, tetahilingom ili čim već ne. Kada se nešto dobro radi onda sve krene da se kotrlja ko burići na nizbrdici. Imali smo sreću da je u tehničkoj ekipi ove predstave Bojan Bojanić, jedan fantastičan muzičar koji ima svoj bend „Autogeni trening“ koji nam je ustupio svoju muziku za jedan dio predstave. U međuvremenu smo saznali za jedan drugi divni mladi bend „Azilanti“, koji su izbacili svoj prvi singl „Fosilni ostaci“ koji kao da su bili u dosluhu sa Ivanom Lalićem prilikom pisanja teksta za svoj prvu numeru. Tako se potrefila ta jedna predivna simbioza između te pjesme i ove predstave, pojasnio je odabir muzike, reditelj Nešković. On se zahvalio muzičarima iz Autogenog treninga i Azilanata, naglasivši da je njihova muzika doprinijela ozbiljnom podizanju kvaliteta same predstave u produkcionom i audio-vizuelnom aspektu.
Za glumca Vladana Gajovića, rad na ovom djelu bio kratak ali efektan. Istrčaćemo u četvrtak veče na scenu. Ostavićemo srce na terenu i vidjećemo da li je to što očekujemo, a nadam se da jeste, poručio je Gajović, prvak Narodnog pozorišta Beograd. Njegova koleginica Biljana Keskenović kazala je da je zavoljela lik Desanke, tople, iskrene i naivne žene.
Moj zadatak je da kao Desanka budem podrška Budimiru (Vladan Gajović), i neko ko ga kroz čitavu dramu prati. Tu ima i duhovitih i tužnih stvari i čitava priča će biti jako zanimljiva publici, onako kako je i nama bila kroz čitav proces. Jedva čekam premijeru i hvala Nikšićkom pozorištu koje mi je dalo povjerenje da budem dio ovog projekta, kazala je Keskerović.
Glumac Ljubomir Bandović je, kako je rekao iz „treće ruke“ pratio dio procesa, u kojem je bilo jasno šta Nešković hoće da napravi.
Razumjeli smo se svi šta to treba na kraju da bude. Nikola Vasiljević i ja ćemo ovu ulogu da dijelimo, a meni je posebno zadovoljstvo što sam na nikšićkoj sceni zaigrao nakon dvadeset godina, rekao je Bandović. Njegov kolega Nikola Vasiljević istakao je da mu je bilo posebno zadovoljstvo raditi sa cijelom ekipom.
Kao alternaciju Ljubu Bandoviću bilo je jako zanimljivo raditi na ovom djelu i jedva čekam premijeru i reprizu, da vidim reakciju publike, kazao je Vasiljević.
Stevan Vuković je ukazao na sam predložak drame od kojeg su krenuli u proces.
Predložak, tačka od koje smo krenuli u samom početku je lijepo otvoren. Zajedno sa Milanovim rješenjima, dosta smo se pomjerili od tog predloška i to je na kraju dobilo oblik koji nijesmo zamišljali, makar nijesam ja, na samom početku, što me jako raduje. U takav koncept i proces sam vjerovao od samog početka. Mi smo uspjeli da za mjesec dana i pedestak proba napravimo predstavu kojoj će se publika radovati i opet vraćati. Poznavajući ovu sredinu kroz moje odrastanje, ova priča će i te kako lijepo komunicirati sa svim ljudima koji su svoje ideale zakopali i ostavili u nekim sjenkama. Vjerujem da će se publika u ovoj predstavi pronaći sebe i da će iskomunicirati sa sobom, kao što smo mi, nadam se uspjeli, da iskomuniciramo sa ovim likovima koje igramo. Zato, pored radovanja za susret sa publikom, u meni vlada iščekivanje da vidim kako publika tumači sve ono što gleda oko sebe dugo godina, kao što ja u ovom gradu gledam te iste ljude, entuzijaste koji su sami sebe sahranili, kao što je i Budimir Stanišić sahrano sebe u jednom periodu svog života. Tako sve te mrtve ljude koji žive u ovom gradu želim opet da vidim i nadam se da će se očitati u ovom komadu – očekivanje su glumca Vukovića.
Maja Stojanović se posebno zahvalila kolegama Gajoviću i Keskerović koji su, kako je naglasila s pravom prvaci u svojim pozorištima.
Gledali smo njihove scene u kojima mi ne igramo. Učimo od njih na najljepši mogući način , tako da ću ovaj proces pamtiti po Biljani i V ladanu. Dok smo radili generalnu probu, po pozorištu se šuškalo da je ovo najbolja predstava koju smo radili. Ja volim još dvije predstave, ali mislim da je ova najkopletnija, gdje će biti za svakog iz publike ponešto, zaključila je glumica Stojanović.
Uz reditelja Neškovića i kostimografkinju Margaretu Šobot, u autorskom timu su: Vesna Sušić, scenografkinja, Milica Burić, producentica i Velizar Kasalica, organizator.