Premijera predstave Heroj nacije, u produkciji Nikšićkog pozorišta biće izvedena u sjutra (četvrtak 19. 09), sa početkom u 20 sati, a njena reprizno igranje na repertoaru je u petak 20. septembar. Cijena ulaznice je sedam (7) eura. Biletarnica je otvorena od 10 do 20 sati.
Predstava je rađena po istoimenoj komediji apsurda Ivana M. Lalića, u režiji Milana Neškovića. U autorskom timu su: Vesna Sušić, scenografkinja, Margareta Šobot, kostimograkinja, Milica Burić, producentica i Velizar Kasalica, organizator. Muzika je djelo bendova: Autogeni trening i Azilanti. Uloge tumače: Vladan Gajović, Biljana Keskenović, Ljubomir Bandović / Nikola Vasiljević, Stevan Vuković i Maja Stojanović.
Novi producentski naslov za Večernju scenu Nikšićkog pozorišta je kompleksna i izazovna pozorišna priča, koja svojim dramaturškim i scenskim rješenjima nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Reditelj Milan Nešković, ističe da se Heroj nacijeu nikšićkoj verziji bavi isključivo jednom porodicom i zato je ova predstava od komedije apsurda – kako je drama žanrovski prvobitno određena, prerasla u tragikomediju.
To je neki danak vremenu otkako je tekst nastao. U tih dvadesetak godina, svijet se više promijenio nego za prethodnih 200 godina, tako da se i mi moramo da adaptirati, kako bi izbacili problematiku uticaja svih tih društvenih pojava na pojedince. Ja se ne bavim fenomenima u pozorištu i uticajem masovnih medija u društvo. To je preširoka tema za pozorišnu predstavu od osamdesetak minuta, koliko traje naš komad. Mi smo u odnosu na početno tkivo, koje je pisano više od 25 godina (druga verzija pisana je prije sedamnaest godina), taj fokus prebacili na jednu porodicu u Crnoj Gori koja je nekog nižeg staleža. Bavimo se dakle, posljedicama kolokvijalno rečeno „malog čovjeka“ i na nivou onoga što je nama najprepoznatljivije, a to su unutrašnji porodični odnosi koji su više ili manje disfunkcionalni u svakoj od naših kuća u kojima smo rasli. U djelu otvaramo pitanje: Kako ti fenomeni sa kojima se susrećemo po novinskim člancima ustvari utiču ne na cjelokupno društvo, nego na neke konkretne pojedince sa imenom i prezimenom u ovoj predstavi. E, onda oni kao likovi drame, u našim glavama kao publike, postaju paradigma tog društvenog problema, pojašnjava Nešković svoj rediteljski rukopis. On u rediteljskoj knjižici ističe ulogu porodice koja je oduvijek bila osnovna ćelija društva, sa posebnim osvrtom na savremeno doba, u kojem porodica i ognjište oko koje se ona okuplja je nažalost, zamijenjeno magičnim ekranima kao sredstvima komunikacije.
Ognjište je dio porodičnog prostora namijenjen za loženje vatre, oko koje bi se porodica okupljala u cilju zbližavanja. Vremenom, pojam ognjišta postaje jedan od najvažnijih simbola u ranoj ljudskoj kulturi, kojim se pokazuje i čuva identitet, kao i postojanje zajednice uopšte.
Ognjište modernog doba je televizor. Sav namještaj nam je usmeren prema njemu. Više od pola vijeka okupljamo se oko njega i utvrđujemo identitet svoje porodice kroz jednosmernu komunikaciju sa tim magičnim ekranom. Međutim, šta se događa kada komunikacija postane dvosmerna? Da li je moguće da ognjište postane uzrok raspada jedne porodice? Preplavljeni medijima i društvenim mrežama, sve se više otuđujemo i postajemo društvo bez empatije. Riječ društvo je postala daleka i velika. Od društva smo se odrodili, ostala je još porodica. Ona je utočište od svega što nam se događa ili što nam se servira. Tu pronalazimo utjehu, ljubav i zagrljaj, tu se ne stidimo sopstvenih suza.
Kada članovi porodice izgube empatiju jedni prema drugima, da li je to konačan kraj društva ili samo ćelije koja nas čini živim organizmom – postavlja pitanje reditelj Nešković, koji je svojim autentičnim rukopisom, dramu Lalića postavio u okvire savremene crnogorske porodice.
Tekstopisac Ivan M. Lalić, poznavajući autorski rukopis Neškovića, uvjeren je da publiku očekuje izazovna pozorišna rukotvorina kojoj se unaprijed treba radovati..
Pozorišni komad „Heroj nacije“ ima čudnu sudbinu. Napisan prije dvadesetak godina, svakim danom, mjesecom i godinom nenadano postaje sve mlađi i aktuelniji. Vjerujem da je njegova svježina u direktnoj vezi sa rastućom sveopštom informacionom agresijom koja direktno prijeti da izbriše malu, tanku liniju između naših života i virtuelnih istina koju nam plasiraju mediji. Kao da nezaustavljivo idemo ka situaciji u kojoj je granica između OFF i ONLINE života više ne postoji. Svi ćemo na kraju postati glumci u globalnom realitiju.
„Heroj nacije“ nije samo komedija apsurda, on je prije svega porodična drama, gdje generacijske razlike generišu i zaplet i rasplet – i tužan i upozoravajući kraj. Uvjeren sam da će ova, uspešno savladana žanrovska dihotomija u dobroj mjeri odrediti uspjeh predstave, zaključio je dramski pisac Ivan M. Lalić.
Janko Jelić, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta ističe višeslojnost ove drame i iz književnog ugla otkriva motive i teme koji nijesu baš karakterstični za komediju u užem određenju.
U ovom djelu izdvojio bih, prije svega, motiv smrti i žrtve koji je univerzalna i biblijska tema. Ova drama mi je bila značajna i za čitanje, a siguran sam da će biti zanimljiva i publici za gledanje. Ovo djelo pokazuje vitalnost naše književnosti, našeg duha i pozorišta. Ona pokazuje da taj naš duh u dobu rijaliti kulture nalazi način da se i dramskim tekstom i scenom izbori za, prije svega, čovjekovu ličnost. To se vidi pogotovu kroz tu žrtvu koja se pojavljuje za novi život i ljubav, naglasio je Jelić, poručujući da umjetnički tim predstave te teme donosi na scenu na pravi način. On dalje u svom prikazu ovog djela naglašava: Heroj nacije je po svome imenu drama upravo našega doba, ili je bolje reći našeg trenutka. U našem vremenu svi žele laskavu titulu heroja, a pogotovu ta želja dobija na značaju kroz ime nacije. Iza tog imena će se sakriti onaj koji je vještački uspostavio sukob iz koga se rađa drama, ali ne kroz živi život, već kroz ono što se zove medij. A to ime je odavno prestalo da bude spona između svijeta onih koji govore i onih koji slušaju. Sada je to svijet onih koji režiraju i nameću, onih koji vladaju po svaku cijenu, čak i po cijenu sopstvene karikaturalizacije i samodestrukcije. U tom nametanju i vladanju se razara zajednica, a pojedinac ostaje suočen sa promašajem svakog društvenog angažovanja i pitanjem ima li smisla biti dio takve zajednice, ali i sa nadom da se ličnost spasava kroz spoznaju besmisla i kroz žrtvu za drugoga. Najveće bogatstvo ovog teksta jeste u tome što se čovjek otrže od besmisla sa pobjedničkom željom i ljubavlju prema životu i prema bližnjima. Ljubavlju koju ni smrt ne prekida, zaključuje Jelić.