Nikšićko pozorište sa predstavom „Narodni poslanik“ od 17. do 20 maja gostuje u prestižnim pozorišnim kućama Srbije: Narodnom pozorištu Beograd, Srpskom narodnom pozorištu Novi Sad i Knjaževsko-srpskom teatru Kragujevac, a učestvovaće i na tradicionalnom pozorišnom Festivalu „Nušićevi dani“ u Smederevu. U beogradskom Narodnom pozorištu predstava će biti izvedena u srijedu, 17. maja, dok će ansambl ovog komada, sjutradan (18. 05) učestvovati na 40 izdanju smederevskog Festivala „Nušićevi dani“. „Narodni poslanik“ će biti izveden na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu 19. maja. Turneja u poznatim pozorištima Srbije će biti završena 20. maja u Kragujevcu na sceni Knjaževsko – srpskog teatra.
Nikšićko pozorište je sa ovim komadom, koji je rađen u koprodukciji sa Centrom za kulturu iz Pljevalja, krajem septembra minule godine otvorilo aktuelnu sezonu. Adaptaciju i režiju ovog scenskog djela, po tekstu Branislava Nušića, potpisuje Goran Bulajić, scenografiju Anka Gardašević, a kostime Olivera Eraković. Uloge su povjerene: Stevanu Vukoviću, Mariji Đurić, Maši Božović, Matiji Memedoviću, Nikoli Vasiljeviću, Anji Drljević, Milici Kekić Martinović, Pavlu Bogojeviću, Lazar Đurđević / Kristijanu Blečiću, Bobanu Čvoroviću, Velizaru Kasalici, Nebojši Ćiću Vulanoviću.
O estetskim dometima ove predstave najbolje govori izvod iz kritike Marije Sarap, poznate dramske spisateljice:
Bulajić je (čini mi se) namjerno ostao u tragovima vremena kada je nastao Narodni poslanik, dakle u šugu kostima (iako je savremen), maniru prosidbe, uloge majke i slično. To se moglo izbjeći, ali se ne bi (možda) prepoznao Nušić. To bi bilo po motivima. Nov tekst. Nov pozorišni komad sa, može biti, sasvim drugačijim naslovom.
Ritam, tempo, muzika, svjetlo, kostim i scenografija prate slike, „igraju“ po rediteljskim tipkama dok je ansabl zaista poseban. Bulajić je izabrao mlade glumce kao nosioce igre, dok je „iskusnije“ postavio kao stubove koje nose bočne radnje.
Glavni glumac Stevan Vuković ima snagu i podsjeća ponajviše na Batu Stojkovića, dok se s druge strane „osjeća“ Zoran Radmilović.
On je taj što „kosi i vodu nosi“ u „Narodnom poslaniku“, čak i da mu je određen sporedni zadatak, ulaska i izlaska na scenu. Ostali dio ansabla je bio na jednoj strani a on sam na osami svoje jakosti. Uspio je Bulajić da izbalansira ovu „teškoću“ podjele. Ukoliko shvatimo da je većina ansambla tek završila osnovne studije glume, stvar je umnogome i razumljivija. Sve pohvale za „ušarafljivanje“ likova u dramatis personae koje su ovu mladi ljudi uspjeli ostvariti, a iskusnijima na radu i podršci svojim stavom koji se i te kako osjetio na sceni kao vrijednost bez koje tim ne može uspjeti u izvedbi, koja se zove istina. Vjerovali smo im, što znači da su uspjeli.
Bulajić je uradio najteže moguće. Iznio je sve na „vidjelo“ a pozicija, opozicija, vlastela ovdašnja i ondašnja, vjerski dostojnici i mi „običan puk“ ispratismo s pažnjom (a Boga mi i strepnjom) „Narodnog poslanika“ u produkciji Nikšićkog pozorišta i Centra za kulturu Pljevlja, sa zadovoljstvom u kojem se uživa u komediji i komičnom.
Nije Bulajić „držao stranu“ niti je pretjerao sa „držanjem vode u ustima“. Osjetilo se da se svako prepoznao, ali se nije dalo zamjeriti. Istina je istina, ona ne boli. Zle namjere i malicioznost su rane koje se ne zaliječe nikada. Publika je najveći i najsuroviji sudija. Smijeh je bio iskren. Nije bilo snishodljivosti elitističkom teatru, nije bilo šmiranja za finansijera projekta.
Najvažnije od svega je upitati se: Kako je moguće napraviti ovakav iskorak u teatraskom smislu kada je „Narodni poslanik“ naša svakodnevica?
Narodnik poslanik Gorana Bulajića nije kapsuliran i to je njegov kvalitet prije svega. Žao mi je što se Nušić u mnogobrojnim projektima „raubi“ zarad vrijednost u koje ni „izvođači“ elitističkih grupa već odavno ne vjeruju.
Našim crnogorskim umjetnicima, već pomenutim, odajem duboki naklon za „herc“ i prepoznavanje trenutka u kojem se nalazimo i Nušića nao lajt motiv, okidač, draft, predložak, originalni tekst za dramatizaciju ili adaptaciju, jer je istina u životu različita od one u umjetnosti, a uvjerljivost još teža u sagledavanju pozorišnog diskursa, napisala je Sarap u kritici.