Svjetski dan pozorišta – 27. mart obilježava se širom svijeta, na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (International Theatre InstituteITI) od 1962. godine. Na taj dan pozorišta organizuju se razne manifestacije u svim pozorištima svijeta, kada se tradicionalno čita poruka na svim jezicima svijeta, a koju uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Ove godine tu poruku je napisao Vilem Dafo, američki glumac i pozorišni stvaralac.
Poruku prenosimo u cjelini:
Glumac sam, prvenstveno poznat kao filmski glumac. Ali moji korijeni su duboko pozorišni. Bio sam član Vuster grupe od 1977. do 2003. godine, stvarajući i izvodeći originalne komade u ”Izvođačkoj garaži” u Njujorku i putujući širom svijeta. Takođe sam radio sa Ričardom Formanom, Robertom Vilsonom i Romeom Kastelučijem. Sada sam umjetnički direktor Venecijanskog pozorišnog bijenala. Ovo imenovanje, događaji u svijetu i moja želja da se vratim pozorištu, snažno su formirali moje vjerovanje u jedinstvenu pozitivnu moć i važnost pozorišta.
Za vrijeme mojih skromnih početaka u Vuster grupi, pozorišnoj trupi sa sjedištem u Njujorku, često smo imali vrlo malo publike na nekim predstavama u našem pozorištu. Pravilo je nerijetko bilo da smo mogli da otkažemo predstavu ako je bilo više izvođača nego publike. Ali nikada to nijesmo učinili.
Mnogi članovi trupe nijesu bili pozorišno obrazovani, već su bili ljudi iz različitih struka koji su se okupili da bi stvorili pozorište – tako da „predstava mora da se nastavi“ (“the show must go on”) nije bila baš naša mantra, već smo osjećali obavezu da održavamo susrete sa publikom.
Često bismo, takođe, imali probe tokom dana, a uveče pokazivali taj materijal kao ”rad koji je u toku”. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi dok bismo se izdržavali igranjem starijih predstava na turnejama. Višegodišnji rad na nekom komadu bi mi često postajao dosadan i smatrao sam probe pomalo napornim, ali izvođenja tih ”radova koji su u toku” su uvijek bila uzbudljiva – čak i ako je malobrojna publika imala osuđujuću ocjenu o nivou interesovanja za naš rad.
To me je upravo sada navelo da shvatim kako, bez obzira na to koliko je malo ljudi u gledalištu, publika kao svjedok daje pozorištu njegov smisao i život.
Kao što natpis u kockarnici kaže: „MORATE BITI PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI.“
Očigledna je snaga pozorišta u zajedničkom iskustvu čina stvaranja u realnom vremenu, i iako ono može unaprijed biti zapisano i dizajnirano, uvijek je drugačije.
Društveno, politički, pozorište nikada kao danas nije bilo toliko važno i vitalno za naše razumijevanje sebe i svijeta.
„Slon u sobi“ su nove tehnologije i društvene mreže, koje obećavaju naše međusobno povezivanje, ali izgleda fragmentiraju i izoluju ljude jedne od drugih. Koristim svoj računar svakodnevno iako nemam društvene mreže, čak sam i guglao sebe kao glumca, a konsultovao sam i vještačku inteligenciju za informacije.
Ali moramo biti slijepi da ne prepoznamo opasnost da međuljudski kontakt bude zamijenjen odnosima s uređajima. Pored toga što nam neke tehnologije mogu dobro poslužiti, problem neznanja ko je na drugom kraju komunikacijskog kruga ima dubok uticaj i doprinosi krizi istine i stvarnosti. Iako internet može da otvori neka pitanja, on vrlo rijetko hvata taj osjećaj čudesnosti koji pozorište stvara. Čudo zasnovano na pažnji, učešću i spontanom zajedništvu onih koji su prisutni u krugu akcije i reakcije.
Kao glumac i pozorišni stvaralac, i dalje vjerujem u moć pozorišta. U svijetu koji izgleda da postaje sve podijeljeniji, opresivniji i nasilniji, izazov nas kao pozorišnih stvaralaca je da izbjegnemo korupciju pozorišta kao isključivo komercijalnog poduhvata posvećenog zabavi radi odvlačenja pažnje, ili kao suvoparnog institucionalnog čuvara tradicija, već da njegujemo njegovu moć da povezuje narode, zajednice, kulture i prije svega da se preispituje kuda idemo…
Veličina pozorišta je u preispitivanju načina na koji razmišljamo i ohrabrivanju da zamislimo ono čemu težimo.
Mi smo društvene životinje i biološki smo dizajnirani da budemo aktivno uključeni u svijet. Svako čulo otvara put ka susretu, a tim sastajanjima definišemo ko smo. Kroz pripovijedanje, estetiku, jezik, pokret, scenografiju – pozorište kao sveukupna umjetnička forma može nam pomoći da vidimo šta je bilo, šta jeste i šta bi naš svijet mogao biti.
izvor fotografije: Brad Trent