Noć je svijetla nad Nevom i mostovima peterburškim gdje pod srebrnim odsjajem prolaze bića koja se prepoznaju i misaono rukuju. Bijele noći nad Nevskim prospektom otkrivaju unutrašnji svijet prolaznika o kom je tako bogato pisao poznavalac ruske i ljudske duše, Fjodor Mihaljovič Dostojevski. Iskreno, čisto i suštinski, u dramatizaciji i režiji Ane Đorđević, novo produkcijsko djelo Nikšićkog pozorišta, Bele noći, oživjelo je autentičnu misao Dostojevskog i ovaplotilo komad koji se tiče i dotiče, kako u carskoj Rusiji, tako i u ustrojstvu savremenog svijeta.
Mladi glumci koji imaju glad za igrom
Nakon premijernog izvođenja 28. aprila, na Večernjoj sceni, prepoznala se potreba da kao društvo dišemo za ljubav, nesebičnu i hristoliku, koja je utemeljena u postanju svijeta. Ta činjenica iako često zaboravljena, vraća se na velika vrata, kroz dvoglas književnosti i teatra. Izazovno za prikazati, jer kako prebaciti rampu i donijetu radost čitavog minuta blaženstva?
Ovo nije bio nimalo jednostavan zadatak pre svega za glumce. Igrati Dostojevskog pored Šekspira, najteži je mogući zadatak, koji glumac može da ima u karijeri. Ova ekipa je mlada, najstariji glumac u podeli ima 28 godina. Da su srećnija vremena, ne samo ovde, nego i u regionu i svetu, bilo bi potpuno normalno da neko od 28 godina nosi repertoar celog pozorišta. Nije tako i to se oseća u smislu nekog nedostatka glumačkog iskustva, kod svih njih. Ali u isto vreme niko ne bi mogao pokazati ovoliko vere kroz ceo proces kao ovih petoro ljudi, koji imaju glad za igrom, istakla je rediteljka Ana Đorđević, dodajući da je ranije radila Dostojevskog u Jugoslovenskom dramskog pozorištu, sa dosta iskusnijim glumcima.
Ta predstava je zahvaljujući pozorištu koje ju je gajilo i redovno stavljalo na repertoar, počela da liči na ono što sam ja kao reditelj zamislila posle godinu dana redovnog igranja. I tek posle punih pet godina izvođenja, glumci su postali svesni šta igraju. Isključivo zbog toga što je Dostojevski bio karakterističan pisac i ličnost i što likovi o kojima on piše nisu ljudi koje možemo da sretnemo na ulici tako lako, otkrijemo, usvojimo i predstavimo publci. Potreban je ogroman otklon od ovog trenutka i životnog iskustva da bi nešto moglo da se shvati kao zadatak. Generacija mladih ljudi koja igra Bele noći, definitivno dokazuje da nije tačno da stvari idu nizbrdo, da smo u nekakvoj kulturnoj krizi, da imamo krizu identiteta usled uticaja mobilnih telefona, društvenih mreža..Nije tačno. Ne znam sa kim bih ranije sarađivala, nego sa njima, ocijenila je sagovornica naglašavajući da je dva lika – Motju i Fjoklu raspisala kao nove likove. Iskoristila je motiv Motje da napiše paralelnu priču koja se dešava Sanjaru u odnosu na Nastjenku, a da on toga nije svjestan.
Bilo mi je jako bitno da proširim taj teren teme na univerzalnije polje i Fjokla dođe više kao Gogoljevski, nego lik Dostojevskog. Koketirala sam sa Gogoljem, jer je i sam Dostojevski rekao da je cela ruska književnost izašla iz Gogoljevog šinjela. Stanar je manje više, ono što postoji kod Dostojevskog u formi priovedanja, nešto sam dopisala i u tim scenama, navela je Đorđević.
Čistota govora kao jedan od prvih zahtjeva
Da bi se prenijela čista misao, od suštinskog značaja bilo je raditi na govoru koji će prenijeti istine Dostojevskog ne samo na publiku, već i na cijeli ansambl, a kasnije naučeno preusmjeriti na svoje istine i Život. O tome je glavnu riječ vodila prof. dr scenskog govora, Dijana Marojević, koja je sa radošću i zahvalnošću prihvatila poziv da bude saradnik na ovom projektu, prvi put u rodnom gradu.
Veliki pisac, veliki reditelj. Sa Anom Đorđević sarađujem već dugi niz godina i svaka predstava sa njom predstavlja bavljenje velikim temama, duboko, posvećeno, ozbiljno, radosno, stvaralački. Rad na odličnoj dramatizaciji „Belih noći“ je za mene bio posebno inspirativan. Početna pozicija je bila očistiti govor od svih primesa lokalnog govora kako bi se bogata misao Dostojevskog mogla rasprostreti i obuhvatiti širokim zamasima, posebno u monološkim deonicama, nepregledna polja pitanja, dilema, odgovora, sumnji, strahova, zadivljenja, radosti, ljubavi, tuge, patnje. Zahtev je bio da govor bude maksimalno podatan, podređen, tom čudesnom unutrašnjem bogatstvu života svakog lika koji vapi da pronađe pravu reč, da sazna, dozna, razume sebe i druge, da osmisli život. Zato je čistota govora na prvim probama bila osnovni zahtev. Na to se odmah nadovezuje i podrška u analizama scena i monoloških deonica, koje su bile veliki izazov za glumce. Tragali smo zajedno tokom procesa za istinom svake reči, svake replike, otkrivali vrhove i ponore misaonih deonica i pažljivo podvodne tokove smisla oblačili u ruho reči. Otkrivali uzlete, padove, skokove, polete, sukobe unutar misli i osvajali govorne prostore u kojima se silovita rečenica Dostojevskog transponuje u živu glumačku igru na sceni, objasnila je Marojević.
Postaviti Dostojevskog je veliki iskorak za Nikšićko pozorište
Prema riječima glumca Stevana Vukovića, tek kad se uhvatimo u koštac sa ovim mislima, shvatimo koliko je Dostojevski značajan i koliko je na svakodnevnom nivou potrebno upijati takav sadržaj.
Posle čitanja romana Dostojevskog, nikako ne možete ostati isti. Nakon Idiota, ne posmatram više stvari ni ljude na isti način.Živjeti sa idejama koje propagira Dostojevski u smislu vjere, duhovnosti, ljubavi i nade prema čovjeku, sagovorniku, učiti se na slušanje, posmatranje sebe, dragocjeno je isksutvo i zadatak koji ostaje svima nama, da kroz pomenuto, postanemo bolji. Postaviti Dostojevskog je veliki iskorak za Nikšićko pozorište, jer smo se uhvatili u koštac sa značajnim piscem. Velika je prilika i za mene kao mladog glumca da vidim gdje sam u odnosu na klasik, koliko sam vješt i iskusan, ili daleko od toga kako obradim tako zahtjevan materijal. Publika kada dobije priliku da čuje te misli, što se i večeras dogodilo kroz trenutak gdje glumac sa scene sa tako fantastičnim piscem podijeli misli sa 400 ljudi koji sjede u sali, postaje zajednička misao koju svako tumači na sebi svojstven način. To je važno, a Dostojevski nam nudi najviše mogućnosti za to, dijeli utiske Vuković koji je tumačio lik Sanjara.
U početku je, priznaje Vuković, bilo teško doživjeti svijet čistijim i tumačiti lik koji je bolji od tebe.
Savremeni trenutak uvijek nosi okrenutost ka sebi. Pitao sam se kako neko može biti tako čist u doživljaju?To je ta nježnost koju ovaj komad i roman nosi i to je bio zadatak za mene vrlo zahtjevan, jer smo u pozorištu navikli da tretiramo velike ideje i sukobe, da su svi jedni protiv drugih i svijeta, a ovdje toga nema. Želimo da budemo zajedno, oslušnemo jedni druge sa željom da nas međusobni susret i podrška oplemene. Ta ideja je, priznajte daleka, makar je meni bilo tako. Čini mi se da kroz proces postaje bliža i nadam se da ću i ja postati malo bolji. Glavna emocija predstave je vjera u život, jer nismo navikli da vjerujemo. Ideja kraja je veliki oprost i ljubav. Čitav minut blaženstva – zar je to malo, za čitav život čovječiji. Nekim ljudima se to možda nikada neće desiti, možda vama jeste. Pa hajdemo to da čuvamo, minut blaženstva koji će biti dovoljan. Svakako su stvari na svakom ćošku prljave, kud god se okrenemo, probajmo da jurimo taj minut blaženstva. Nije malo, i volio bih da svi sa tom idejom pođemo večeras svojim kućama i promislimo. Jutro neka nosi svoje muke, ali možemo zaspati i maštati o tom trenutku, slikovit je Vuković.
Ljepota, dobrota i bezuslovna ljubav kao glavne poruke
Marta Šćekić ili Nastjenka ocijenila je da se važnost ove predstave ogleda u predstavljanju ljepote, koje tako ima malo u životu, ali i pozorištu.
Kada dođem u teat
ar, želim da me nečemu nauči, da izađem kao malo bolji čovek, ako ne, zašto onda idem u pozorište. Dosta se snima i radi u pozorištu, da se pokaže situacija u kojoj trenutno živimo, kako je surovo, kakvi smo mi ljudi. Čekaj, podseti me da vidim kako je nešto lepo. Kad ljudi paze jedni na druge, slušaju se..Važan mi je ovaj proces, želim da je ovakvih procesa više, jer je bilo božanstveno. Pitali ste me kako igrati dobrotu bez patetike. Setila sam se kako sam stvari ranije gledala. Svi smo gledali svet nekada čistije…Prije deset, petnaest godina uopšte nisam razumela kad bi mi nešto neko i rekao, zašto bi me povredio…Godinama se to nekako zaprlja i ovaj proces nam je služio da se vratimo na to kako smo ranije kao mali gledali na sve. Sanjar i Nastjenka; On nikog ne poznaje, Nastjenka je prikačena za baku, ipak sačuvali su tu čistotu. Igraš dobrotu na način da se ne obazireš na zlo i primitivno, da bi bio bolji čovek, kazala je Šćekić.
Kako je istakao Vuk Vučinić, Bele noći su priča o dobrim ljudima. Glavni cilj je da vraćanje ljubavi i dobroti.
Svi živimo ovo vrijeme. Svjedoci smo nečega što je teško iz ovog vremena, potrebno je odagnati sve okove koje ono ima i vratiti se priči Dostojevskog. To je prvenstveno duhovnost. Stevanov Sanjar kao duhovni lik, možda je neka figura Hrista koja je od ove zemlje mnogo daleko. Zbog ljubavi vrijedi živjeti. Ona postoji, ne da vrijedi živjeti, već vrijedi umrijeti zbog nje. Moj lik se posle godinu dana vratio zaljubljen, još zaljubljeniji nego što je bio. To je njegova glavna poruka.Ne postoji nijedna prepreka koja može ljudskost, dobrotu staviti na drugo mjesto. To je poriv koji gura ljude unaprijed. To je glavna poruka- ljubav, dobrota i to naše čojstvo, poručio je Vučinić.
Raditi ovo djelo, istakla je Mina Mićović, bilo je zahtjevno, ali je zajedničkim trudom unesena radost života i igre, koja je publiku ne samo nasmijala, već životno osvijestila.
To što smo mi proživjeli igrajući je i publika gledajući, nešto je katarzično i pročisti te u trenutku. Nadam se da je to osjećanje – ljubav nije nešto što je uslovno, već potreba da osoba pored nas bude srećna. Bez bilo kakvih očekivanja i bilo čega što danas ne mogu da prepoznam. Skoro nijednu osobu koja tako nesebično voli i pruža ne poznajem, i voljela bih da nas to malo osevapi. Kao što je nas tokom ovog procesa natjeralo da budemo što bolji jedni prema drugima i ne očekujemo previše za uzvrat, kazala je Mićović.
Đorđević je objasnila da se u pozorišnom svijetu u opštem smislu ulaže trud da finalni proizvod bude revolucionaran, često izmišlja topla voda da se prikažu stvari koje su odavno svima postale jasne.
Vrlo dobro znam kao i svi sva opšta mjesta, i šta nas vodi u katastrofu i put iz nje, da ne postoji naročita i svetla perspektiva. Govorim o svetu, na tom nivou dešavaju se stvari koje nisu nimalo utešne. U ovom trenutku je prava revolucija uraditi Bele noći Dostojevskog, koje govore o ljubavi i samo ljubavi, ljubavi čoveka prema čoveku. Sve velike parole, političke, ideološke mogu da se podvedu pod veliki znak pitanja ukoliko ne postoji konkretan akt ljubavi prema onom pored nas. Dokle god ljudi ne počnu da dokazuju u okviru svoje porodice i najbižih odnosa ljubav, nemaju pravo da se trude da menjaju svet, zaključila je Đorđević, koja je u svom autorskom radu sa Dostojevskim i ansamblom mladih glumaca temom ljubavi otvorila pukotinu kroz koju isijava svijetlost bijelih noći.
Sjedi i napiši dobru pjesmu ako si pjesnik. Sjedi i napiši dobar tekst ako si novinar. Pronađi nešto dobro, čestito, čisto da u ovom užasu napraviš malu pukotinu svijetlosti. Uvijek je moguće, zapisao je ruski umjetnik i glumac Petar Mamonov.
Sa Belim noćima, to je moguće.
M.Radonjić