U milionskim gradovima zvijezde i mjesečina rijetko se vide, zbog smoga i izduvnih gasova koji remete prirodni balans Neba i onog ispod. Većina raspoloženja počiva u podnebesju, kao emulziji bijelih i crnih sjeni, od kojih srce markira pozitivno ili negativno, u zavisnosti od toga kako dan pod sličnim oblacima teče. Tekao je drumski put od Nikšića do Beograda, dok je u intervalu Neba i oblaka interpretativna i najvažnija nit teatarske cjeline, prolazila kroz oktobarsko vrijeme, neobično lijepo naslonjeno na Bele noći, koje se geografski dešavaju između maja i jula, u milionskom Petrogradu. Pa i taj četvrtak 8. oktobra bio je rezervisan za Bele noći u Beogradu, još jednom milionskom gradu poput Pitera, što leži na Nevi i Ohti, kao što i Beli grad pulsira na Dunavu i Savi.
Dostojevski je neobično drag ne samo Petrogradu, već Nikšiću, ali i Beogradu. Prirodno je da se bele noći dešavaju u Belom gradu (Beogradu), prvenstveno zbog naziva, ali geografija govori drugačije. Ipak, umjetnost je tu da sve to uvrze u jednu nit koja je saborna i zajednička za sve vijekove i svjetove. Ta posebno filigranski uglačana teatarska nit, na sceni Raša PlaovićNarodnog pozorišta u Beogradu, donijela je Bele noćiNikšićkog pozorišta u oktobarski Beli grad, kao i nesebičnu, hristoliku ljubav, svježu, nevinu i mladu na istorijskim daskama koje životno škripe i pamte. Produkcijsko djelo Nikšićkog pozorišta, Bele noći, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, u dramatizaciji i režiji Ane Đorđević, gostovalo je u beogradskom Pozorištu. Snažna igra mladih glumaca (Stevan Vuković, Marta Šćekić, Vuk Vučinić, Milica Kekić, Mina Mićović), ostavila je upečatljiv utisak na beogradsku publiku. Ne samo zbog autentične izvedbe koja je Petrograd devetnaestog vijeka isporučila u sadašnjost, već i zbog opšeg scenskog utiska i glumačke harmonije. Nije lako iznijeti Dostojevskog ni na starijim glumačkim plećima i iskustvima, ali neustrašivo i pregalački, mlada družina glumaca predstave Nikšićkog pozorišta, kao pioniri nesebničnosti, ljubavi, dobrote i nevinosti, vaskrsla je sanjare, koji i danas tumaraju milonskim gradovima, samo na digitalniji način. Ovo je bio klasičan, neprevaziđen stil, kom je beogradska publika svjedočila. Neobična tišina u sali, čak i sveden smijeh na određenim replikama (smijeh opravdan poznatom ruskom krilaticom; Smeh bez pričinы, priznak duračinы– Smijeh bez razloga, znak je gluposti) utisak je koncentrisanog gledaoca koji je komunicirao sa glumačkom izvedbom, životnom, oslobođenom od iluzija. Vjerovatno su se zbog toga glumci na zahtjev i gromoglasan aplauz publike, vraćali čak četiri puta na naklon.
Prirodno je da se nakon takvog trijumfa, prozbori koja sa glumcima od kojih sve počinje. Ženski dio ansambla, čija imena počinju na M, podijelili su svoje utiske na krovu Narodnog pozorišta, sa kojeg se tako lijepo čitala bijela mjesečina.
Ovog puta sam imala malo veću tremu, jer su u publici bili ljudi koji su mi važni. Uvijek mi pomogne kada slušam Martu i Stevu u prvoj sceni, onda nekako izađem lakše pred publikom .Večerašnje izvođenje je bilo jako posebno, iako je većina nas bila pod stresom, jer nas je i umor savladao. Dali smo sve od sebe, publika je disala sa nama, to sam od početka do kraja osjetila. Kao da nikog nije bio u publici. Pitala sam se da li je sve kako treba, ali kako je tekla predstava, shvatila sam šta tišina i kasnije aplauzi znače, istakla je Milica Kekić (Motja), dok je Marta Šćekić (Nastjenka) naglasila da za nju nije bilo neke razlike između igranja u Nikšiću, Trebinju ili Beogradu.
Mi ovu predstavu stvarno volimo i svejedno mi je gdje je igram, koja god scena bila, nekako nam isto znači. Bilo je lijepo, svako igranje je kao prvi put. Opet kažem, ovu predstavu zaista volimo, a na kraju i ja zavolim Steva (Sanjara), u poslednjoj sceni komada, simpatično će Nastjenka.
Mina Mićović (Fjokla) govori da su utisci i sojećanja pomiješani. Igralo se poslije dužeg vremena, pa se trebalo prisjetiti mizanscena, teksta
Posebna je vrsta treme kada znate da dolazi neka nova publika, pogotovo na terenu kao što je druga država. Ali mislim da ovakve priče, ovakvi klasici uvijek dobro komuniciraju bez obzira na sredinu. Glavni je utisak da se osjećala ta želja da se barem u pozorištu, na sceni dožive neke emocije i događaji, koje naizgled djeluju nerealno da se dese u stvarnom životu. Drago mi je što makar na sceni možemo da živimo, a publika da osjeća i doživi takvu vrstu jedne ljubavi i prijateljstva prema ljubavi i postojanju i da nas nekako oplemeni, učini velikodušnijim, srećnijim, voljenijim, opisala je mlada glumica.
Sanjar (Stevan Vuković) kazao je da je ovo već treći put kako Nikšićko pozorište igra na sceni Raša Plaović, akcentujući koliko je za glumce važno da promijene publiku.
Kada naiđemo na dobre reakcije i vidimo da je publika tu sa nama, da nas sluša, vidimo da je priča koju smo odabrali univerzalna, tematski važna i značajna u samom doživaljju. Sanjara ima puno oko nas. Puno ljudi živi ovakav život kakav ga pričamo. Emocije su ono što ostaje uvijek nedokučivo. Pokušali smo na nivou priče da napravimo jednu predstavu o ljubavi čovjeka prema životu, emocijama, svemu onome što živi u njemu i što gaji. Ne vjerujem u izgubljene ljubavi, već u život koji donosi sve ono što izgubimo,iz pozicije ranjivosti dolazimo do nekog novog otkrovenja, do novog oblika nas koji će nas opet naučiti nečemu novom, drugačijem, objasnio je Vuković.
Vuku Vučiniću (Stanar) najbolji pokazatelj uspješnosti igranja zagrljaj je beogradske publike.
Najbolji pokazatelj toga je to što i publika ovako obgrli, kao što je nas obgrlila beogradska publika. Likovi iz Belih noći ne samo da bi preživjeli u današnjem vremenu, nego bi se i njihova okolina preobrazila u njih. Izazov je stati na daske gdje su stajali mnogi naši prethodnici i oni ljudi uz koje smo odrastali. Po svjedočenjima drugih, uspjeli smo da održimo duh koji su oni gradili godinama, pokazujući neku vrstu zrelosti u interpretaciji Dostojevskog. A to nije nimalo lako, ocijenio je Vučinić.
Bele noći, u Belom gradu, kako Tanjug, ili nešto drugo javlja…. Bile su voljene i uzvišene ispod Neba koje je markiralo u pozitivnom odsjaju srebrnih utisaka.