„Narodni poslanik“ – novi projekat Nikšićkog pozorišta i Centra za kulturu Pljevlja gostuje u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) u petak 4. novembra, sa početkom u 20 sati. Ovu poznatu komediju Branislava Nušića adaptirao je i režirao Goran Bulajić. U autorskom timu su Anka Gardašević, scenografkinja i Olivera Eraković, kostimografkinja. Uloge su povjerene dvanaestočlanom glumačkom ansamblu: Stevanu Vuković, Mariji Đurić, Maši Božović, Nikoli Vasiljeviću, Anji Drljević, Matiji Memedoviću, Milici Kekić, Pavlu Bogojeviću, Lazaru Đurđeviću, Velizaru Kasalici, Bobanu Čvoroviću, Nebojši Vulanoviću. 
Reditelj Bulajić pojasnio je zašto su se on i koproducentske kuće u ovom vremnenu, opredijelili za Nušićevog „Narodnog poslnika“.
Nušić je u vječitom krugu – iz drame u dramu dodaje priči, uslovno rečeno, „smrtni grieh“. Ovdje je najdirektniji i najotvoreniji u kritici licemjerja i vlasti koja se naslanja na to licemjerje. Mi smo naišli na tu jednu okoštalu, nepromijenjenu, skeniranu sliku stvarnosti i društvenih odnosa na Balkanu i načina života na ovim prostorima, koji je konstanta. Licemjerje je više nego očigledno živo. U „Narodnom poslaniku“ obrađeno je pitanje „malog čovjeka“. U drami i u pozorištu često se bavimo opštim, istorijskim mjestima, a kad dobro pročitate Nušića, vidite da je stvar u tom „malom čovjeku“. Sve je naslonjeno na tu mrežu iz koje se kreiraju i rađaju društveni odnosi. Riječ je o vrlo angažovanoj priči, koja se iz prve ruke doživljava kao komedija. Ali kada je uradimo na taj način da prepoznamo sebe u toj komediji, onda ta komičnost dolazi do izražaja. Posebno kada krene smijeh, ili podsmijeh na svoj račun.
Preselili smo potpuno priču u današnje vrijeme i to po svim segmentima, uključujući i savremene tehnologije, prije svega taj poluprivatan odnos mladih ljudi prema problemima sa kojima smo okruženi. Riječ je dakle, o vrlo angažovanoj i direktnoj priči. Naravno, tu sam ja u adaptaciji imao najveći problem jer kada imate velikog pisca ispred sebe, ugradnja i premeštanje je uvijek opasno. Mislim da smo uspjeli da se ugradimo na pravi način, kako ne bismo narušili osnovni tok, osnovnu ideju priče. Napravićemo jednu aktivnu, savremenu cjelinu i poprečni presdjek društvenih stanja. Naravno, ne baveći se nekakvom sitnom politikom, jer su stvari postavljene fenomenološki, problemski i ono što je negdje vječno.
Da je Bulajić svojom koncepcijom zadivio publiku pokazala su premijerna izvođenja u Nikšiću i Pljevljima. Ljubitelji dramske umjetnosti su „bili na nogama“ u znak počasti inscenaciji te poznate komedije Nušića, sa potpisanom adaptacijom i režijom Gorana Bulajića.
Dramska spisateljica i scenaristkinja Marija Sarap, u kritici za ovu predstavu ističe da je reditelj „uradio najteže moguće“.
Nije Bulajić „držao stranu“ niti je pretjerao sa „držanjem vode u ustima“. Osjetilo se da se svako prepoznao, ali se nije dalo zamjeriti. Istina je istina, ona ne boli. Zle namjere i malicioznost su rane koje se ne zaliječe nikada. Publika je najveći i najsuroviji sudija. Smijeh je bio iskren. Nije bilo snishodljivosti elitističkom teatru, nije bilo šmiranja za finansijera projekta.
Najvažnije od svega je upitati se: Kako je moguće napraviti ovakav iskorak u teatraskom smislu kada je „Narodni poslanik“ naša svakodnevica? Premijera je izvedena neprosredno pred izbore – oktobarske. Dok smo se pozdravljali jedni sa drugima (znate da je premijerska publika posebna) saznala sam da nije izglasano nepovjerenje Skupštini Crne Gore. A na sceni, u replici, Bilajić je iskoristio termin od prethodnog dana, najaktuelniji od svih egzistencijalnih u septembru 2022. a to je – rebalas Budžeta. I to je uspio umetnuti u dobiti aplauz. Mogao je i ovo o Skupštini, slobodno…
Osjetila sam da će se ti „punktovi“ mijenjati sa aktuelnim dešavanjima i biti jaki, potrebiti, istiniti.
Ovo nije pamflet komičnog, već tragikomedija današnjice koju da bi svarili i ostali u čistoj svijesti, moramo smijehom išćerati „đaʹole crne“, ko god da su.
Narodnik poslanik Gorana Bulajića nije kapsuliran i to je njegov kvalitet prije svega. Žao mi je što se Nušić u mnogobrojnim projektima „raubi“ zarad vrijednost u koje ni „izvođači“ elitističkih grupa već odavno ne vjeruju.
Glumci su takođe, stava da je Nušićev „Narodni poslanik“ aktuelan danas, ako ne i aktuelniji, od vremena u kojem je nastao. Nikola Vasiljević cijeni da je priča o licemjerstvu, nepotizmu, o kojima govori Nušićevo djelo, danas i te kako prisutna u društvu. Za glumca Ćića Vulanovića, Nušić „nije živ samo u Nikšiću ili regionu“.
On je nažalost prisutan i u dobrom dijelu ostatka svijeta. Ovo je vrijeme vrijeme laži, prevara, podvala, špijanja. To ja naš život i ogromna većina se sa tim miri. A pozorište ne smije da se miri, tako da je ovo jedan dobar i jako hrabar poduhvat, kazao je Vulanović.
Cijeneći da je politika jedino što „zagrijava narod Crne Gore“ i da je ona „zavladala našim umovima, dušama, kućama“, glumica Anja Drljević je rekla da bi voljela da kultura i umjetnost u Crnoj Gori dobiju makar jedan dio pažnje koliku zauzimaju politika i njeni predstavnici.
Glumačka virtuoznost u „Narodnom poslaniku“ je toliko upečatljiva, da iz scene u scenu, izmamljuje „duboki naklon“ ili kako primijeti Sarap, „istina u životu različita je od one u umjetnosti, a uvjerljivost još teža u sagledavanju pozorišnog diskursa. Glumci su u tome uspjeli, što je najslikovitije objašnjeno u diskursu Marije Sarap.
Ansabl je zaista poseban. Bulajić je izabrao mlade glumce kao nosioce igre, dok je „iskusnije“ postavio kao stubove koje nose bočne radnje. Glavni glumac Stevan Vuković ima snagu i podsjeća ponajviše na Batu Stojkovića, dok se s druge strane „osjeća“ Zoran Radmilović. On je Taj što „kosi i vodu nosi“ u „Narodnom poslaniku“, čak i da mu je određen sporedni zadatak, ulaska i izlaska na scenu. Ostali dio ansabla je bio na jednoj strani a on sam na osami svoje jakosti. Uspio je Bulajić da izbalansira ovu „teškoću“ podjele. Ukoliko shvatimo da je većina ansambla tek završila osnovne studije glume, stvar je umnogome i razumljivija. Sve pohvale za „ušarafljivanje“ likova u dramatis personae koje su ovu mladi ljudi uspjeli ostvariti, a iskusnijima na radu i podršci svojim stavom koji se i te kako osjetio na sceni kao vrijednost bez koje tim ne može uspjeti u izvedbi, koja se zove istina. Vjerovali smo im, što znači da su uspjeli.