Nikšićko pozorište sa predstavama iz svoje produkcije – „Narodni poslanik“ i „Pluća“ gostuje u Istočnom Novom Sarajevu i Petrovcu. „Narodni poslanik“, koproducentski projekat sa Centrom za kulturu Pljevlja u četvrtak (7. decembar) otvoriće takmičarski repertoar „28. Međunarodnog festivala malih scena i monodrame Republike Srpske“, u Istočnom Novom Sarajevu. Prema Odluci selektora Festivala, Mladena Jankovića, pored „Narodnog poslanika“ biće izvedeno još četiri pozorišne predstave i šest monodrama iz: Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BiH. Ove godine na Festivalu će biti dodijeljene četiri nagrade – za najbolju predstavu, najbolju monodramu, najboljeg glumca i najbolju glumicu.
Adaptaciju i režiju ove prve napisane komedije Branislava Nušića uradio je Goran Bulajić, scenografiju Anka Gardašević, a kostime Olivera Eraković. Uloge tumače: Stevan Vuković, Marija Đurić, Maša Božović, Nikola Vasiljević, Anja Drljević, Matija Memedović, Boban Čvorović, Milica Kekić Martinović, Pavle Bogojević, Lazar Đurđević, Velizar Kasalica, Nebojša Ćićo Vulanović.
Predstava „Pluća“ iz najnovije produkcije Nikšićkog pozorišta (premijerno izvedena 30 novembra) gosuje na sceni Spomen doma „Crvena komuna“ u Petrovcu. Duodrama „Pluća“, Dankana Mekmilana, rađena je u režiji Andreja Nosova. Uloge tumače Maja Stojanović i Stevan Vuković. Scenografija je djelo Vesne Sušić, a kostimografija je povjerena Mariji Marković. Dizajner svjetla je Nemanja Calić.
O estetskim dometima predstave „Narodni poslanik“ najbolje govori izvod iz kritike Marije Sarap, poznate dramske spisateljice:
Bulajić je (čini mi se) namjerno ostao u tragovima vremena kada je nastao Narodni poslanik, dakle u šugu kostima (iako je savremen), maniru prosidbe, uloge majke i slično. To se moglo izbjeći, ali se ne bi (možda) prepoznao Nušić. To bi bilo po motivima. Nov tekst. Nov pozorišni komad sa, može biti, sasvim drugačijim naslovom.
Ritam, tempo, muzika, svjetlo, kostim i scenografija prate slike, „igraju“ po rediteljskim tipkama dok je ansabl zaista poseban. Bulajić je izabrao mlade glumce kao nosioce igre, dok je „iskusnije“ postavio kao stubove koje nose bočne radnje.
Glavni glumac Stevan Vuković ima snagu i podsjeća ponajviše na Batu Stojkovića, dok se s druge strane „osjeća“ Zoran Radmilović.
On je taj što „kosi i vodu nosi“ u „Narodnom poslaniku“, čak i da mu je određen sporedni zadatak, ulaska i izlaska na scenu. Ostali dio ansabla je bio na jednoj strani a on sam na osami svoje jakosti. Uspio je Bulajić da izbalansira ovu „teškoću“ podjele. Ukoliko shvatimo da je većina ansambla tek završila osnovne studije glume, stvar je umnogome i razumljivija. Sve pohvale za „ušarafljivanje“ likova u dramatis personae koje su ovu mladi ljudi uspjeli ostvariti, a iskusnijima na radu i podršci svojim stavom koji se i te kako osjetio na sceni kao vrijednost bez koje tim ne može uspjeti u izvedbi, koja se zove istina. Vjerovali smo im, što znači da su uspjeli.
Bulajić je uradio najteže moguće. Iznio je sve na „vidjelo“ a pozicija, opozicija, vlastela ovdašnja i ondašnja, vjerski dostojnici i mi „običan puk“ ispratismo s pažnjom (a Boga mi i strepnjom) „Narodnog poslanika“ u produkciji Nikšićkog pozorišta i Centra za kulturu Pljevlja, sa zadovoljstvom u kojem se uživa u komediji i komičnom.
Nije Bulajić „držao stranu“ niti je pretjerao sa „držanjem vode u ustima“. Osjetilo se da se svako prepoznao, ali se nije dalo zamjeriti. Istina je istina, ona ne boli. Zle namjere i malicioznost su rane koje se ne zaliječe nikada. Publika je najveći i najsuroviji sudija. Smijeh je bio iskren. Nije bilo snishodljivosti elitističkom teatru, nije bilo šmiranja za finansijera projekta.
Najvažnije od svega je upitati se: Kako je moguće napraviti ovakav iskorak u teatraskom smislu kada je „Narodni poslanik“ naša svakodnevica?
Narodnik poslanik Gorana Bulajića nije kapsuliran i to je njegov kvalitet prije svega. Žao mi je što se Nušić u mnogobrojnim projektima „raubi“ zarad vrijednost u koje ni „izvođači“ elitističkih grupa već odavno ne vjeruju.
Našim crnogorskim umjetnicima, već pomenutim, odajem duboki naklon za „herc“ i prepoznavanje trenutka u kojem se nalazimo i Nušića nao lajt motiv, okidač, draft, predložak, originalni tekst za dramatizaciju ili adaptaciju, jer je istina u životu različita od one u umjetnosti, a uvjerljivost još teža u sagledavanju pozorišnog diskursa, napisala je Sarap u kritici.
Pored činjenice da je drama „Pluća“ engleskog pisca Dankana Mekmilana do sada imala na destine zapaženih premijera na pozornicama Evrope i Amerike, a rađene su i nekolike verzije u teatrima zemalja okruženja, čitanje u režiji Andreja Nosova i produkciji Nikšićkog pozorišta donijela je ne samo njenu praizvedbu u Crnoj Gori, već i novu, drugačiju estetiku.
Ovo scensko djelo donosi uzbudljivu priču sa centralnim pitanjem: Kako i zašto donosimo neke odluke u našim malim i prolaznim životima? Dramska djelo je upotpunosti ispoštovano, tako da je piščeva motivska struktura i poruka književnog djela stavljena u prvi plan. „Pluća“ u inscenaciji Nikšićkog pozorišta u sebi nosi, prije svega, univerzalnu, tragikomičnu radnju o vječito neriješenim pitanjima muško-ženskih odnosa, koji su isprepleteni društvenim (socijalnim) problemima i dilemama koje se manifestuju kroz percepciju dramskih likova.
Ovo je priča o nekim nesnađenim ljudima koji pokušavaju da kontrolišu život i kada se taj život desi nekako im isklizne, izmakne kontroli. Ovo je priča o jednom, svakodnevnom pokušaju da čovjek treba da bude dobar, da radi stvari smisleno, promišljeno, da se sve ne prepušta slučaju, jer nas život prevari i dokaže nam da je on ispred nas, da sve stvari koje se dešavaju dese se s nekim razlogom. Samo je pitanje kako se mi postavimo prema tome. Ako je neko dovoljno spreman da se usudi da pokrene kod sebe sva pitanja koja predstava nosi u sebi, onda smo napravili dobru stvar u smislu da smo barem začeli klicu nekog razmišljanja, prvi je utisak glumca Stevana Vukovića nakon premijere.
Njegova koleginica i partnerka na sceni, Maja Stojanović potencira poruke ovog komada koje se tiču i dotiču čovjeka, njegov pokušaj da bude bolji, kao i njegovu nesnađenost u vrtlogu društvenih poremećaja.
Ne možemo biti spremni za život, niti nas knjige mogu tome naučiti. Ne postoji nikakva garancija u životu. Ljudi su skloni obećanjima, da je nešto de fakto i de jure, da nema dalje, a život se dešava svakog sekunda, svake sekunde može nešto da se okrene, svake sekunde treba da donosimo odluke, da se trudimo da smo na neki način dobri, poručuje glumica Stojanović.
Reditelj Andrej Nosov koji u dosadašnjoj karijeri bilježi i dvadeset nagrađivanih i dugo igranih predstava u pozorištima u Srbiji i regionu, u najavi nikšićke verzije „Pluća“ naglašava da je ova drama izuzetna prilika da se zapitamo: Kako i zašto donosimo neke odluke u našim malim i prolaznim životima?
Mladi par razmatra roditeljstvo. Oni su spremni da budu sledeća generacija roditelja, boljih od naših, ali ih politička anksioznost, užasna vremenska prognoza i surovost današnjeg sveta značajno plaše. Pitanja su – kako imati decu u svetu na koji svakodnevno kukamo i nemoćni smo da ga menjamo – da li imamo prava da zarobimo nove generacije u starim problemima i licemerju sveta i poretka koji živimo – ili će možda baš ta naša deca spasiti polarne medvede i obezbediti mir na svetu?
Pred nama je predstava koja se ne koristi pozorišnim (spoljnim) sredstvima u onoj meri u kojoj bismo očekivali. Trudili smo se da poštujemo planetu, da gajimo i čuvamo biljke i životinje, da činimo stvari održivim. Gotovo sve što koristimo je neko već koristio, ništa nije novo. Morali smo da se snalazimo, da tražimo dalje od očiglednog i već određenog i da taj „redimejd“ pristup osvojimo. Međutim, nismo skroz uspeli da radimo bez struje i bez puno različitog otpada i energije koju svakodnevno trošimo. Ipak, pozorište ne može baš daleko od sveta i zajednice u kojoj živimo. Trudili smo se da zaronimo unutra, u naše odnose i naše strahove i da progovorimo o nama. Baš sad, tu i ovde i baš takvi kakvi smo, bez foliranja, zapisao je Nosov u kataloškoj knjižici predstave.
Naši likovi potroše oko 400 hiljada sati na razmatranje tema i dilema bez velikih rezultata. Kažemo da smo dobri ljudi, a veliko je pitanje kako će o nama govoriti za dve ili tri stotine godina. Važno je da se pitamo, kaže ona. On misli da ne bi trebalo da svi imamo decu – i tako sa bitke za bebe, idemo u bitku za roditelje, pojašnjava Nosov.