Svjetski dan pozorišta – 27. mart obilježava se širom svijeta, na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (International Theatre InstituteITI) od 1961. godine. Na taj dan pozorišta organizuju se razne manifestacije u svim pozorištima svijeta, kada se tradicionalno čita poruka na svim jezicima svijeta, a koju uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda. Ove godine tu poruku je napisao Vilem Dafo, američki glumac i pozorišni stvaralac.
Poruku prenosimo u cjelini:
Ja sam glumac, i to prvenstveno poznat kao filmski glumac. Međutim, ja sam duboko ukorijenjen u pozorištu. Bio sam član Vuster grupe od 1977. do 2003. godine, gde sam radio na originalnim predstavama u prostoru The Performing Garage u Njujorku, kao i na turnejama širom svijeta. Radio sam i sa rediteljima kao što su Ričard Forman, Robert Vilson i Romeo Kasteluči. Danas sam umjetnički direktor Pozorišnog bijenala u Veneciji. Ta pozicija, događaji u svijetu i moja želja da se vratim pozorišnom radu snažno su oblikovali moju vjeru u pozitivnu snagu i značaj pozorišta.
Na samom početku angažovanja u Vuster grupi, pozorišnoj trupi iz Njujorka, često se dešavalo da nam na predstave dođe mali broj gledalaca. Važilo je pravilo da možemo da otkažemo predstavu ukoliko ima više ljudi u publici nego na sceni. Ali mi to nikada nismo učinili. Mnogi članovi trupe nijesu bili školovani glumci, već su dolazili iz različitih sfera i zajedno stvarali pozorište – iako ideja da predstava mora da se nastavi nije bila naš pravi moto, osjećali smo obavezu da održimo susret sa publikom.
Često smo tokom dana imali probe, a uveče predstavljali materijal kao rad u nastajanju. Ponekad bismo godinama radili na jednoj predstavi, dok smo se izdržavali turnejama sa starijim predstavama. Višegodišnji rad na nekoj postavci bi me umarao i probe su mi ponekad bile naporne, ali to prikazivanje rada u nastajanju uvijek je bilo uzbudljivo – čak i kada bi malobrojna publika nemilosrdno pokazala koliko ljudi zaista zanima ono što radimo. To me je samo podsjećalo da, bez obzira na broj prisutnih, publika postaje svjedok koji pozorištu daje smisao i život. To je isto kao što u kockarnicama postoji znak na kom piše: MORA DA BUDETE PRISUTNI DA BISTE POBIJEDILI. Zajedničko iskustvo u realnom vremenu, čin stvaranja koji je nekako osmišljen, ali uvijek na drugačiji način, svakako je očigledna snaga pozorišta. Društveno i politički, pozorište nikada nije bilo ovoliko važno i neophodno za naše razumijevanje nas samih i svijeta.
Nove tehnologije i društvene mreže su stvari o kojima se ne govori, a one obećavaju povezanost premda se čini da su istovremeno i razdvojile i izolovale ljude. Ja svakodnevno koristim računar, iako nemam društvene mreže, a čak sam i pretraživao sebe na Guglu i koristio vještačku inteligenciju da bih došao do nekih informacija. Ali čovjek mora da bude slijep da ne primjeti da nam prijeti opasnost da zamijenimo ljudski kontakt kontaktom sa uređajima. Iako neke tehnologije mogu da budu korisne, problem se krije u tome što ne znamo ko se nalazi iza njih, a to dovodi do krize istine i stvarnosti. Dok internet može da pokrene pitanja, on teško uspijeva da preslika osjećaj divljenja koji pozorište stvara. To divljenje zasniva se na pažnji, angažovanju i spontanoj zajednici onih koji su prisutni u krugu akcije i reakcije.
Kao glumac i pozorišni stvaralac, i dalje vjerujem u snagu pozorišta. U svijetu koji djeluje sve više podijeljen, kontrolisan i nasilan, naš izazov jeste da izbjegnemo propadanje pozorišta i njegovo svođenje na komercijalno preduzeće koje nas zabavlja tako što nam odvraća pažnju, ili na puku institucionalnu – čuvara tradicije. Umjesto toga, treba da njegujemo sposobnost pozorišta da povezuje ljude, zajednice i kulture, i da prije svega postavlja pitanja o tome kuda idemo.
Kvalitetno pozorište dovodi u pitanje način na koji razmišljamo i podstiče nas da zamislimo ono čemu težimo.
Mi smo društvena bića i biološki smo stvoreni za kontakt sa svijetom. Svako čulo nas vodi ka susretu, a kroz taj susret stičemo jasniju predstavu o tome ko smo. Kroz priču, estetiku, jezik, pokret i scenografiju – pozorište, kao ukupna umjetnička forma, može da nam pokaže šta je nekada bilo, šta sada jeste i kakav bi naš svijet mogao da bude.
Zajedničko iskustvo u realnom vremenu, čin stvaranja koji je nekako osmišljen, ali uvijek na drugačiji način, svakako je očigledna snaga pozorišta. Društveno i politički, pozorište nikada nije bilo ovoliko važno i neophodno za naše razumijevanje nas samih i svijeta.
izvor fotografije: Brad Trent