Predstava iz produkcije Nikšioćkog pozorišta – Bele noći, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, biće izvedena u takmičarskom programu 43. Internacionalnog teatarskog susreta Brčko, u petak 20. novembra. Dan prije (19. novembar) nastupa na Festivalu u Brčkom, ansambl ovog komada gostovaće u bijeljinskom Centru za kulturu Semberija. Festival u Brčkom je jedan od najstarijih i najznačajnijih pozorišnih svetkovina u Bosni i Hercegovini. Pored Belih noći, na brčanskom Festivalu od 19. do 27. novembra, za prestižne nagrade takmičiće se osam predstava iz zemlje i regiona.

Bele noći, nakon premijere u aprilu ove godine i postproducentsskih izvođenja na matičnoj sceni, imale su uspješna gostovanja u Trebinju i na Sceni Raša Plaović, Narodnog pozorišta u Beogradu.

Predstava je rađena po istoimenom djelu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u dramatizaciji i režiju Ane Đorđević. Scenografiju potpisuje Vesna Sušić, kostim Jelena Stokuća, a scenski govor dr Dijana Marojević. Dizajn svjetla uradio je Bojan Bojanić, a izvršna producentica predstave je Milica Burić. U autorski vješto upakovanom djelu, na sceni uvjerljivo iznose priču:  Stevan Vuković (Sanjar), Marta Šćekić (Nastjenka), Vuk Vučinić (Stanar), Milica Kekić (Motja) i Mina Mićović (Fjokla). Taj mladi, dobro odabrani ansambl, senzibilnom estetikom glume, publiku upoznaje sa likovima i cijelu priču sa lakoćom prebacuje preko rampe ili crvene niti.

Bele noći nijesu samo ljubavna priča između muškarca i žene, već su potraga za smislom postojanja, za konačnim prepoznavanjem lica u lice i suštinskim otkrivanjem najdubljih tajni  o smislu postojanja čovjeka, ali i identiteta sopstvene ličnosti. Te motivske odrednice,  dramaturškinji su bile inspiracija za sopstveno autorsko pero, koje je u konačnici lišeno klasične dramatizacije i pisano je rame uz rame sa omiljenim piscem.  To je rezultiralo slojevitim dramaturškim konceptom, koji predstavlja čvrstu poveznicu teksta iz epohe Dostojevskog sa tjeskobnim vremenom današnjice, koje će se, uprkos svim površnostima, morati osloniti na svjetlost iskrene ljubavi, kao jedinog spasa u beznađu.

Uz takav spisateljski pristup, nakalemila se minuciozna i senzibilna režija, koja na scenu uvjerljivo donosi filozofiju Dostojevskog, njegovo dijalektičko polemisanje sa sobom i preispitivanje najdublje i najkomplikovanije teme koje se tiču ljudske egzistencije u cjelini, a posebno o njegovom smislu. Iz te odrednice, ističe dramaturškinja i rediteljka Đorđević, ova predstava je, između ostalog, posvećena pitanjima: Zbog čega treba da se borimo da preživimo? Šta je to zbog čega život vrijedi čuvati? To je ono što ovo djelo čini posebnim – aktuelnim i univerzalnim. Đorđević se ne samo kao dramaturškinja, već i kao rediteljka, ne udaljava od vremena i motiva ruskog klasika. Njen rediteljski rukopis vidljiv je u svakoj sceni, posebno u činovima, koji fragmentarno grade priču sa krajem o čitavom minitu blaženstva koji nije mali, makar i za cio život. Rediteljka, hirurški precizno, nagovještava tok radnje, ostavljajući gledaoca „prikovanog“ za scenu, za svaki pokret, a nadasve interpretirani dijalog i monolog. Dopisani i domaštani likovi (Motja, Fjokla) u iznijansiranoj režiji daju poseban umjetnički „šmek“ cijeloj drami. Tu je i scenski nevidljiv, a upečatljivo prisutan lik Nastjenkine bake, koja mrsi konce srcu i emocijama.

Da nikšićke Bele noći donose rapsodiju umjetničkih boja vidljivo je iz raskošnih kostima Jelene Stokuće i višeznačne scenografije Vesne Sušić. Originalnost kostima Stokuće, dizajnom i bojama, ne samo da nas vraća u 19. vijek, već radnju drame oplemenjuju do najtanjeg poruba ili vrpce, koje „otkrivaju“ simboliku djela. Scenografkinja Sušić je autorskim likovnim rješenjima nadogradila priču do tog nivoa da publika u pojedinim scenama, može sebe zamisliti u prelijepim bijelim peterburškim noćima, upakovanim u srce koje simbolizuje ljubav. Upravo to srce, slikarki (dizajnerki) Sušić bilo je motiv da odradi višeznačni plakat komada, na kojem u bijeloj pozadini dominira to vitalno ljudsko bilo. Ono je dizajnirano u simboličnoj – crvenoj boji i zavezano je mekanom trakom u mašnu, koja se može i odvezati, što je zgodna analogija sa dramskom „ljubavnom igrom“, uprkos prikačenoj zihernadli Nastjenkine bake. Likovno i dizanjerski ovako osmišljen plakat ne otkriva priču na prvo gledanje, već traži da se oko zadrži na njemu samom.

Da su Bele noći scenski zaokružena i kompaktna umjetnička cjelina, pobrinula se dr Dijana Marojević koja je osluškujući rediteljsko čitanje teksta, likova i njihovih odnosa, kao i dinamičnost scena, znalačkim impulsom osmislila i oblikovala glumački govor do filigranskog savršenstva. U jasnom i tačnom scenskom govoru, caruje raznolik unutrašnji svijet likova drame, kroz svaku, pojedinačnu izgovorenu riječ, koja ima svoje mjesto.