Svjetski dan pozorišta – 27. mart proslavlja se od 1962. godine. Tradicionalnu poruku, na poziv Međunarodnog teatarskog instituta – ITI, upućuje pozorišna ličnost visoke svjetske reputacije, afirmišući ulogu i značaj teatarskog stvaralaštva. Ove godine poruku je uputio Piter Selars (Piter Sellars), američki operski i pozorišni reditelj. Tekst poruke objavljujemo u cijelosti:
Dragi prijatelji,
Dok svijet, priključen na infuziju novih vijesti, iz trena u tren i sata u sat čeka novu kapljicu, mogu li pozvati sve nas stvaraoce da zakoračimo u naš istinski prostor, našu sferu, našu perspektivu epskog vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja, epskih vizija?
Živimo u jednom epskom razdoblju ljudske istorije, a dubinske i značajne promjene koje proživljavamo po pitanju odnosa ljudi prema sebi samima, jedni prema drugima, i prema neljudskim svjetovima gotovo su izvan dometa naše sposobnosti da ih spoznamo, artikulišemo, o njima govorimo i izražavamo se.
Ne živimo u 24-časovnom ciklusu vijesti, nego na rubu vremena. Novine i mediji su u potpunosti neopremljeni i nesposobni da se nose s iskustvima koja proživljavamo.
Gdje možemo pronaći jezik, pokrete i slike koje bi nam mogle omogućiti da spoznamo dubinske promjene i raskole koje doživljavamo? I kako možemo uobličiti sadržaj naših života ne kao reportažu, nego kao iskustvo?
Pozorište je umjetnost iskustva.
U svijetu preplavljenom ogromnim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima, turobnim predviđanjima, kako možemo dosegnuti izvan beskonačnih nizova brojki i iskusiti svjetost i beskraj jednog jedinog života, jednog jedinog ekosistema, prijateljstva ili svjetlosti na stranom nebu? Dvije godine COVID-a prigušile su nam osjećanja, suzile živote, raskinule odnose i vratile nas na neobičnu početnu tačku ljudskog života.
Kakvo sjeme bi trebalo saditi u ovim godinama, a koje obrasle, invazivne korove napokon moramo u potpunosti ukloniti? Toliko ljudi živi na rubu. Toliko se nasilja rasplamsalo, iracionalno i neočekivano. Toliki su utvrđeni sistemi raskrinkani kao strukture nepromjenjive okrutnosti.
Gdje su naše svečanosti sjećanja? Što nam je potrebno da bismo pamtili? Koji su to rituali koji nam omogućavaju da svijet izmislimo iznova, da pokušamo vježbati korake koje nikad prije nismo učinili?
Pozorište epske vizije, svrhe, ozdravljenja, obnove i brige treba nove rituale. Ne treba nas zabaviti. Treba nas okupiti. Trebamo dijeliti prostor i trebamo njegovati zajednički prostor. Trebamo zaštićene prostore dubinskog slušanja i jednakosti.
Pozorište je stvaranje prostora jednakosti na Zemlji između ljudi, bogova, biljaka, životinja, kapljica kiše, suza i preporoda. Prostor jednakosti i dubinskog slušanja osvijetliće skrivena ljepota koju u životu održava duboka međuigra opasnosti, spokoja, mudrosti, djelovanja i strpljenja.
U djelu „Avatamsaka Sutra“, Buda navodi deset oblika velikog strpljenja u ljudskom životu. Jedan od najmoćnijih je Strpljenje da spoznamo sve kao iluziju. Pozorište oduvijek predstavlja svjetovni život kao neku iluziju, što nam omogućava da nadvladamo ljudske iluzije, zablude, sljepilo i poricanje i postignemo jasnoću i snagu koje oslobađaju.
Toliko smo uvjereni u ono što posmatramo i naš način na koji to posmatramo da sebi uskraćujemo mogućnost da vidimo i osjetimo alternativne stvarnosti, nove mogućnosti, druge pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske povezanosti.
Ovo je vrijeme da do srži osvježimo naše umove, naša osjećanja, našu maštu, naše istorije ali i naše budućnosti. Taj zadatak ne mogu ostvariti izolovani ljudi radeći odvojeno. To je posao koji moramo obaviti zajedno. Pozorište je poziv da taj posao radimo zajedno.
Hvala vam od srca na vašem radu.
Piter Selars (Piter Sellars)
…..
Piter Selars, rođen je u Pitsburgu, Sjedinjene Američke Države, operski je, pozorišni i festivalski reditelj koji je, režirajući širom svijeta, stekao međunarodnu slavu svojim avangardnim interpretacijama klasika. Profesor je na Univerzitetu u Los Anđelesu, a smatra se jednom od najznačajnijih ličnosti današnjice u oblasti svjetskog pozorišta i opere. Režirao je opere u: Engleskoj, Lyric Operi u Čikagu, Nacionalnoj operi u Parizu, te na Salzburškom i d’Aix-en-Provence festivalu. Selars je vodio nekoliko velikih umjetničkih festivala, uključujući festivale u: Los Anđelesu 1990. i 1993. te umjetnički festival u Adelaideu 2002. godine. Godine 2006. bio je umjetnički direktor New Crowned Hope festivala u Beču, na koji je za proslavu Mocartove 250. godišnjice rođenja, pozivao nove i afirmisane umjetnike iz različitih kulturnih sredina da stvaraju nova djela u području: muzike, pozorišta, plesa, filma, vizuelne umjetnosti i arhitekture.