„Upotreba čoveka“, koproducentski projekat UG Novi tvrđava teatar Novi Sad, Grad teatra Budva, Újvidéki Színház – Novosadskog pozorišta i East West Centra Sarajevo na XVIII Međunarodnom festivalu glumca biće izvedena večeras (9. novembar). Predstava je rađena prema istoimenom romanu Aleksandra Tišme, a dramatizaciju potpisuju Fedor Šili i Boris Liješević koji je režirao ovaj komad. Kostime je uradila Marina Sremac, a scenografija je djelo Željka Piškorića. Muziku potpisuje Stefan Ćirić, a za scenski govor je zadužen Dejan Sredojević.
Uloge su povjerene: Marti Bereš, Draginji Voganjac, Jugoslavu Krajnovu, Aljoši Đidiću, Dušanu Vukašinoviću, Ognjenu Petkoviću, Ognjenu Nikoli Raduloviću.
Ova drama je inscenirana 2020. godine u okviru zajedničkog regionalnog programa „Dijalog za budućnost“, koji su u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji vodili UNESCO, UNICEF i UNDP.
„Upotreba čoveka“je priča o svijetu kojim je zavladala vjerska, rasna, politička i svaka druga netrpeljivost. Ludilo se širi, a ljudi se nadaju da ono neće stići do miroljubivog Novog Sada, i da Evropa i svijet neće dozvoliti širenje nacizma, te ne preduzimaju ništa iako im sve govori da treba bježati i spasavati se. Sigurni su da razum uvijek na kraju nadvlada.
Glavna junakinja je Vera Kroner djevojka iz bogate trgovačke jevrejske porodice, koja iz gospodskog novosadskog života biva deportovana u Aušvic 1943. sa svojom porodicom ali i sa ostalim jevrejskim porodicama. Vera jedina preživljava taj stravičan život i prizore, jer logorsko vrijeme provodi u „kući radosti“ – bordelu gdje im seksualne usluge koje pružaju SS vojnicima produžavaju život i odlažu put u krematorijum. Ratna psihologija koja stupa pretvara čovjeka u robu za upotrebu, materijal, za sprovođenje tuđih namjera.
Poslije oslobodjenja Vera biva internirana u Novi Sad, preko koga je prešao valjak rata, uništenja, ubistava, racija, oslobođenja i u kome nema više ni svoje kuće niti ikoga i ičega što je vezuje za život prije logora. Bez posla i gotovo bez pomoći i podrške, Vera preživljava onako kako je u logoru naučila da se opstaje – podavanjem svog tijela muškarcima.
Pitanje kojim se bavi predstava jeste da li treba preživjeti kada se cio tvoj svijet raspadne i nestane? Nije li bolje, časnije i pametnije nestati zajedno sa njim? Da li se treba boriti za život ako poslije toga slijede traume i slike najgorih užasa, koje se vraćaju i ne daju mira. Ima li tada više smiraja, doma? (…) Šta je sve čovjek i šta je sve u njemu, bilo je glavno pitanje tokom rada na ovoj predstavi. Čovjeka mienjaju okolnosti. Prilagođava se. Postaje ono što vrijeme od njega traži. Ovo je priča o potrazi za izgubljenim životom, koji se nikada nije ni desio, navedeno je u propagandnom materijalu „Upotrebe čoveka“.
Čitajući roman, imali smo utisak da čitamo neke savremene hronike i da dobijamo poruke za naše vrijeme. Jedna od najznačajnih takvih je koketiranje sa opasnim idejama koje svoj korijen imaju u fašizmu, a završavaju se u gasnim komorama. Sve nas je podsjećalo na ratove koje pamtimo. Zato je predstava u Sarajevu snažno rezonovala. Kako su samo razumijevali te ljude koji se do zadnjeg časa nadaju da ludilo ne može biti jače od razuma, a kada shvate da nije – već je kasno. Već kucaju na vrata i vode nas. Rat je uvijek jedan te isti, gdje god bio. Povodi su različiti, ali se uvijek svede na isto, riječi su reditelja Liješevića koje su objavili mediji nakon premijera u Sarajevu.
