U Nikšićkom pozorištu večeras je otvoren 18. Međunarodni festival glumca, koji je koncepcijski posvećen Njegovom veličanstvu GLUMCU. O umjeću GLUMCA bez koga nema pozorišta, o mjestu, značaju, moći i snazi teatra govorili su glumice Tanja Bošković (predsjednica Žirija Festivala), Maja Stojanović, glumica ansambla Nikšićkog pozorišta i Radinko Krulanović, direktor nikšićkog Festivala i Pozorišta. O teatru su su govorili i govore: teatrolozi, upravnici, pozorišni kritičari i novinari, ali poseban utisak ostavlja priča onih čija je scena „kolijevka i grobnica“. To se upravo desilo na otvaranju Festivala glumca, kada su glumice Stojanović i Bošković nadahnuto govorile o „moći i svemoći glume“.
Gluma je, kažu, zanatski posao, samo što šegrtima ne krvare ruke i koljena, nego srce. Ovdje, na ovom parčetu univerzuma gdje se u jednom trenutku smjenjuju svjetlost i tama, stoji glumac, taj posrednik između istine i ljudi koji nijesu uvjek spremni da vide, čuju i razumiju, posrednik između pisca, njegove riječi i publike koja vapi za odgovorima o svijetu u kome egzistira. Glumac naš nasušni. Potpuno ogoljen, izviždan, gađan, iznemogao, osporavan, kritikovan, pržen, pečen, umiješen, izmožden, hvaljen, odbačen, mučen, tlačen, žaljen, priznat, obezličen glumac. Ne prestaje da postoji ni kad se zavjesa spusti, ni kada se pozorišni mrak uvuče u kosti, on živi i živjeće dok god živi svijet, jer ga samo on može objasniti, opravdati, stvoriti, uništiti, zapaliti, rasplamsati, ražalostiti, rasturiti, sastaviti. Eto…toliko je nemoćan i svemoćan glumac. Biti…ili ne biti…smijati se i plakati u istom danu…rađati se, živjeti sto života i na sopstvenim plećima nositi svjetsku bol, tuđe snove, nadanja, mržnje, ljubavi i umirati na hiljadu različitih načina. Ukratko…biti glumac. Narednih večeri pred ovom zavjesom mimoilaziće se ljudi iz različitih zemalja čija je kolijevka i grobnica pozorišna scena. Gledajući njih, otkrivaćemo sebe, gledajući u njih zavirićemo u najdublje dubine svoje duše. Ovaj Međunarodni festival omugućio nam je da na jednom mjestu sagledamo plejadu različitih likova, da putujemo kroz epohe i uživamo u raskošnom glumačkom talentu. Najbolje predstave iz regiona, po ocjeni ovogodišnje selektorke festivala Jelene Stajkovac, smjenjivaće se pred našom publikom narednih večeri.
Kada jedan grad ima svoj pozorišni festival, to znači da ljudi koji tu žive imaju dušu i vjeruju da umjetnost može, bar u festivalskim danima, učiniti stvarnost ljepšom i plemenitijom, zakljičila je Maja Stojanović u kraćem prosedeu o glumi.
Za poznatu srpsku glumicu Tanju Bošković, koja je svojim talentom, ljepotom i ponašanjem ostavljala publiku i kolege bez teksta i daha, „pozorište je jedna velika i svečana dvorana… Može da bude… Mada se najljepše igra na svakoj većoj livadi. Pozorište je jedan gledalac i jedan glumac. Pozorište može bez svega sem bez glumca. Vi koji ćete večeras igrati, glumci, obraćam se vama, vodite računa, nikad ne znate, da li u ovom gledalištu sjedi neki budući Crnjanski koji će napisati najljepši esej o glumcu ili neka buduća Mira Stupica, ili neki budući veliki slikar… A vi, publiko, prosto otvorite svoje srce. Nemojte zamerati. Nekad prosto ne možemo više od sebe. Ono što je važno, zaboravite na sve drugo sljedećih tri sata… Možete doživeti katarzu. Pozorište je jedina stvar u kojem to što ste doživeli možete da odnesete gde god hoćete, nećete plaćati nikakve carine za to, poručila je glumica Tanja Bošković.
Govoreći o značaju dramske umjetnosti Radinko Krulanović, direktor Nikšićkog pozorišta i Festivala glumca, u pozdravnoj riječi, citirao je čuvenog helenistu Miloša Đurića, koji je pripovijedao o tome da su u staroj Grčkoj, ako je neko napravio sitan propust, zabranjivali tri mjeseca da svira u diple, a ako je napravio veći propust bilo mu je zabranjeno šest mjeseci da ide u pozorište. Na osnovu jednog ovakvog događaja, dešavanja na fonu jedne istine, imamo i misao američkog reditelja i glumca Tenesa Mana koji je rekao: ʹFilm će vas učiniti slavnim, televizija će vam omogućiti da steknete novac, a pozorište će vas učiniti da budete boljiʹ. Stoga i ovaj Festival glumca koji je posvećen glumcu i glumi, koji po riječima Stanislavskog, daruje ono što je teško učini uobičajenim, ono što je poznato učini lakim, a ono što je lako učini lijepim, poručio je Krulanović, otvarajući Festival.
Zvanični, takmičarski program Festivala otvorila je predstava “Ana Karenjina” Novosadskog pozorišta – Újvidéki Színház, koja je pružila teatarski užitak koji se dugo pamti i prepričava. To scensko djelo rađeno je prema istoimenom romanu Lava Tolstoja, a scenski ga je koncipirao poznati makedonski reditelj Dejan Projkovski, kome su ostvarenja ruskog realizma bliska, s obzirom na to da se bavio inscenacijom romana Dostojevskog „Braća Karamazovi“ i „Kockar“. Njegova inscenacija poznatog romana ne bavi se toliko formom vremena, koliko suštinom, odnosno ljudima koji se do kosti i do bola, trude da nekako pronađu svoj put, smisao, da nađu definiciju šta znači sreća, šta znači voljeti.
U autorskom timu, pored reditelja Projkovskog su: saradnik reditelja Atila Klinče, koreografkinja Olga Panga, Goran Trajkovski koji je radio muziku, scenograf Valentin Svetozarev, kostimografkinja Marija Pupučevska, asistentkinja koreografa Viki Dineva i asistent reditelja Lehel Šoltiš.
Uloge tumače mnogobrojna glumačka ekipa: Timea Filep (Ana Karenjina), Atila Nemet (Aleksej Karenjin), Arpad Mesaroš (Aleksej Vronski), Zoltan Širmer (Stepan Oblonski), Gabriela Crnković/Judit Laslo (Darja Doli Oblonska), Gabor Pongo (Konstantin Dmitrič Ljevin), Dina Dedović Tomić/Blanka Dieneš (Katerina Kiti Aleksandrovna), Agota Ferenc (Betsi Tverska), Robert Ožvar (Serpuhovski), Livia Banka (Lidija Ivanovna), Terezia Figura (Agafja), Adam Baji/Martin Bohocki (Serjoža). U ostalim ulogama su: Fani Dupak, Lea Grešak, Anabela Hodik, Daniel Husta, Čaba Kemiveš, Adam Ađaš, Lehel Šoltiš, Regina Sabo, Bence Salai, Benjamin Varga i djeca: Dora Repštok, Anđela Pašćan, Čila Turo, Teofil Trkulja.
