Na sceni Nikšićkog pozorišta, u subotu, 9. aprila, sa početkom u 19 sati, biće održana promocija zbirke repertaža „Kad tišina progovori“, novinarke Svetlane Mandić. O ovom zanimnjivom naslovu će govoriti Obrad Nenezić, dramski pisac i scenarista i Marijana Terić, dr književnosti. Odlomke iz knjige će čitati Željko Vuksanović a moderatorka je Dijana Savović (novinari TV Vijesti). U ime organizatora – Nikšićkog pozorišta i Opštine Nikšić, učesnike i publiku će pozdraviti Radinko Krulanović, direktor Pozorišta.
Predgovor za knjigu je napisao Slavko Radulović, urednik nedjeljnog izdanja „Vijesti“, a recenziju Obrad Nenezić, pisac i Nina Vujačić, izvršna urednica „Vijesti“ i rubrike „Kultura“.
Knjiga „Kad tišina progovori“, Svetlane Mandić je svjedočanstvo o ljudima i vremenu, ali i „čitanka ljudskosti i zbirka emocija“. Ona u svom prvijencu, kroz osam poglavlja na 536 stranica objavljuje 175 reportaža, nastale od 2008. do kraja prošle godine. Knjiga je ilustrovana sa 379 fotografija, koje u ovom žanru predstavljaju posebnu vrijednost jer su najbolje svjedočanstvo reporterskom narativu.
Vrijednost ovog naslova neće biti prepoznat samo u vremenu u kojem živimo. Kvaliteti ovog rukopisa će tek doći do izražaja u nekim dolazećim – bližim ili daleko budućim vremenima, kada će čitaoci pred sobom imati bogato svjedočanstvo o minulom vremenu, čiji su junaci u „tišini“ progovorili, ili kako autorka Mandić u prologu navodi:
„Ćutali su, a toliko su toga imali da kažu, poruče, da nas nauče i opomenu.
Onda smo, oni i ja, odlučili da progovorimo.
Ovo su njihove, moje, ovo su naše priče.
Ovako izgleda kad tišina progovori!“
Osobenost Svetlaninog rukopisa, za Slavka Radulovića, urednika nedjeljnog izdanja „Vijesti“ je, prije svega, zato što se u njemu progovara i „svjedoči o danas pomalo zaboravljenoj čestitosti, o čojstvu ljudi iz goleme nikšićke opštine, Pive, Šavnika… Gorštaka prirodno nadarenih da živopisno pripovjedaju, čije su životne sudbine takve da imaju šta reći, upozoriti, posavjetovati…“
Radulović se divi posvećenosti novinarke Mandić u pronalaženju junaka svojih reportaža, koje
„kao da ih rukom vadi iz kakve škrinje do vrha pune čarobnim pričama“. Ova knjiga je za Radulovića „i svojevrsan nauk novinarskom puku i poruka društvu“ da su „zanimljivi i čestiti ljudi oko nas, samo im se treba posvetiti. Svetlani već godinama, iz sedmice u sedmicu, to polazi za rukom, njen stvaralački oganj bukti zahvaljujući strasti, posvećenosti i radu, oličenom u hiljadama pređenih kilometara i saslušanih sagovornika i višestruko više priča nego što je stalo u njen prvijenac“, zapisao je Radulović u predgovoru.
Specifičnost ovog sabranog reporterskog rukopisa je, prema ocjeni recenzentice Nine Vujačić u tome što „autorka sa osobenom suptilnošću i zavidnom pripremom i istraživanjem prilazi i temi i sagovornicima, razvijajući pažljivo tkanje pripovijedanja, držeći pažnju čitaoca do posljednjeg slova. Svetlana je dosljedna svojoj vrlo osobenoj i ličnoj pripovjednoj poetici, ne narušavajući pri tome ni jedno pravilo reportažnog žanra“, navodi Vujačić u recenziji.
Da je rukopis Svetlane Mandić ne samo reporterski, već i pripovijedački i da je „čvrst grumen života i stvaralaštva koji se joguni i ne da prašini prolaznosti“, potvrđuje pisac Obrad Nenezić, koji je povod objavljivanja ove knjige napisao pemu naslovljenu „Zapis iz nepovratka“ ili „Izvodi iz Dnevnika jednog prijateljstva“. U toj odi Svetlaninom reportažnom rukopisu, koji je po žanru, ali i poetici i umjetnički, Nenezić ilustruje stihovima:
I nemoj da se ljutiš kad ti opet kažem:
Ti ne pišeš reportaže I tekstove Već molitve…
Nenezić cijeni da čitalac Svetlanine reportaže neće osjetiti samo kao najsložniji i najzahtjevniji novinarski žanr, već će u susretu sa sadržajem ove knjige imati priliku da „se prepustiti priči koju tka kao znanstven dramatičar, neosjetno bruseći prelaze iz uvoda, preko zapleta, pa raspleta i kulminacije, hvatajući nas kao naivnu ribu u njenu literalnu mrežu“.