Nikšićko pozorište – 16. februara tradicionalno obilježava svoj Dan. Povodom tog datuma koji podsjeća na prvu izvedenu predstavu u Nikšiću 1884. godine, („Slobodarka“, Manojla Đorđevića Prizrenca), u srijedu (15. 02), četvrtak (16. 02) i petak 17. februra biće izvedene predstave iz matične produkcije: „Osvrni se u gnjevu“, Narodni poslanik“ i Boing – Boing“. Ulaznice su u prodaji, po cijeni od pet (5) eura za pojedinačnu predstavu, a za kupljeni set ulaznica važi popust od 50%. Biletarnica je otvorena radnim danima (izuzev vikenda) od 10 do 20 sati.
Trodnevni repertoar predstava iz produkcije Nikšićkog repertoara otvoriće komad „Osvrni se u gnjevu“, koji je premijerno izveden 20. decembra 2021. godine, po tekstu Džona Ozborna, u režiji Juga Đorđevića. Adaptaciju teksta uradila je Tijana Grumić. Scenografiju predstave potpisuje Andreja Rondović. Za kostime je bila zadužena Velimirka Damjanović, a muziku potpisuje Julija Đorđević. Uloge su povjerene glumcima: Jovanu Krivokapiću, Maji Stojanović, Nikoli Vasiljeviću, Gordani Mićunović i Bobanu Čvoroviću.
Ova realistična drama bavi se lepezom tema: licemjerjem, otuđenošću, promuiskutetom, prevarom, klasnim i drugim pitanjima. Ozbornove likove, Đorđević je izmjestio u neobičnu porodičnu sagu, apstrakujući činjenice i istine, dok je u prvi plan stavio osjećanja, uvjerenja i lične stavove. Precizni izrazi mladog autorskog tima i glumačkog ansambla, na scenu donosi priču koja poziva gledaoca da se upita: Da li je bijes najbolja i jedina odbrana od bola, samoće, straha da budemo povrijeđeni, ali i od apatije i mrtvila duše? U toj katarzi je i vrijednost ovog pozorišnog djela.
Katarza je uvijek sastavni dio pozorišnog čina i bez nje nema kolektivnog čina shvatanja određene poente koju smo htjeli da pošaljemo. Vječiti paradoks je da li ostati ili izaći iz tamnog vilajeta, a svakom od junaka trebaće određeni period da sastavi svoje „pocijepano nebo“ i da zaliječi dušu –pojasnio je reditelj Đorđević.
Ovaj komad, pored lepeze tema koje portretiše, u svojoj biti ima i klasni sukob, koji je za reditelja bio poseban izazov.
Taj klasni sukob, odnosi se na kulturološki, religijski nesklad zaraćenih strana. Zanimalo nas je šta se nalazi iza toga, jer uvijek iza tih sukoba stoje nekiljudi, i s’ jedne i s’ druge strane. Ono što smo mi probali da odgonetnemo je: Koja je to siva zona između crnog i bijelog? Mi smo naše junake stavili u tamni vilajet i ako iz njega izađu, kajaće se, a ako ne izađu, opet će se kajati. Probali smo da u toj atmosferi odgovorimo na neka univerzalna pitanja – kazao je Đorđević nakon premijere pred kraj 2021. godine.
Na Dan Nikšićkog pozorišta – 16. februar biće izvedena komedija „Narodni poslanik“, Branislava Nušića, koproducentski projekat nikšićkog Teatra i Centra za kulturu iz Pljevalja. Premijera ove predstave je bila 28. septembra prošle godine u Pljevljima, a dva dana kasnije u Nikšiću. Adaptaciju i režiju potpisuje Goran Bulajić, scenografiju Anka Gardašević, a kostime Olivera Eraković. Uloge su povjerene: Stevanu Vukoviću, Mariji Đurić, Maši Božović, Matiji Memedoviću, Nikoli Vasiljeviću, Anji Drljević, Milici Kekić Martinović, Pavlu Bogojeviću, Lazaru Đurđeviću, Bobanu Čvoroviću, Velizaru Kasalici, Nebojši Ćiću Vulanoviću.
Umjesto naše informacije o ovom uspješnom scenskom djelu, objavljujemo djelove teksta iz kritike Marije Sarap, poznate dramske spisateljice:
Bulajić je (čini mi se) namjerno ostao u tragovima vremena kada je nastao Narodni poslanik, dakle u šugu kostima (iako je savremen), maniru prosidbe, uloge majke i sl. To se moglo izbjeći, ali se ne bi (možda) prepoznao Nušić. To bi bilo po motivima. Nov tekst. Nov pozorišni komad sa, može biti, sasvim drugačijim naslovom.
Ritam, tempo, muzika, svjetlo, kostim i scenografija prate slike, „igraju“ po rediteljskim tipkama dok je ansabl zaista poseban. Bulajić je izabrao mlade glumce kao nosioce igre, dok je „iskusnije“ postavio kao stubove koje nose bočne radnje.
Glavni glumac Stevan Vuković ima snagu i podsjeća ponajviše na Batu Stojkovića, dok se s druge strane „osjeća“ Zoran Radmilović.
On je Taj što „kosi i vodu nosi“ u „Narodnom poslaniku“, čak i da mu je određen sporedni zadatak, ulaska i izlaska na scenu. Ostali dio ansabla je bio na jednoj strani a on sam na osami svoje jakosti. Uspio je Bulajić da izbalansira ovu „teškoću“ podjele. Ukoliko shvatimo da je većina ansambla tek završila osnovne studije glume, stvar je umnogome i razumljivija. Sve pohvale za „ušarafljivanje“ likova u dramatis personae koje su ovu mladi ljudi uspjeli ostvariti, a iskusnijima na radu i podršci svojim stavom koji se i te kako osjetio na sceni kao vrijednost bez koje tim ne može uspjeti u izvedbi, koja se zove istina. Vjerovali smo im, što znači da su uspjeli.
Bulajić je uradio najteže moguće. Iznio je sve na „vidjelo“ a pozicija, opozicija, vlastela ovdašnja i ondašnja, vjerski dostojnici i mi „običan puk“ ispratismo s pažnjom (a Boga mi i strepnjom) „Narodnog poslanika“ u produkciji Nikšićkog pozorišta i Centra za kulturu Pljevlja, sa zadovoljstvom u kojem se uživa u komediji i komičnom.
Nije Bulajić „držao stranu“ niti je pretjerao sa „držanjem vode u ustima“. Osjetilo se da se svako prepoznao, ali se nije dalo zamjeriti. Istina je istina, ona ne boli. Zle namjere i malicioznost su rane koje se ne zaliječe nikada. Publika je najveći i najsuroviji sudija. Smijeh je bio iskren. Nije bilo snishodljivosti elitističkom teatru, nije bilo šmiranja za finansijera projekta.
Najvažnije od svega je upitati se: Kako je moguće napraviti ovakav iskorak u teatraskom smislu kada je „Narodni poslanik“ naša svakodnevica?
…
Narodnik poslanik Gorana Bulajića nije kapsuliran i to je njegov kvalitet prije svega. Žao mi je što se Nušić u mnogobrojnim projektima „raubi“ zarad vrijednost u koje ni „izvođači“ elitističkih grupa već odavno ne vjeruju.
Našim crnogorskim umjetnicima, već pomenutim, odajem duboki naklon za „herc“ i prepoznavanje trenutka u kojem se nalazimo i Nušića nao lajt motiv, okidač, draft, predložak, originalni tekst za dramatizaciju ili adaptaciju, jer je istina u životu različita od one u umjetnosti, a uvjerljivost još teža u sagledavanju pozorišnog diskursa, napisala je Sarap u kritici.
Komediju „Boing – Boing“, publika će odgledati 17. februara. Ovaj komad, premijeru je imao 19. maja prošle godine, a rađen je po istoimenom, veoma popularnom tekstu francuskog komediografa Marka Kamoletija. Na scenu ga je postavio mladi reditelj Rastislav Ćopić, a adaptaciju teksta uradila je Isidora Milosavljević. Za kostime je bila zadužena Ivana Ristić, a scenografija je djelo Vesne Sušić, akademske slikarke. Uloge su povjerene glumcima Nikšićkog pozorišta: Gordani Mićunović, Maji Stojanović, Nikoli Vasiljeviću, Jovanu Krivokapiću, Stevanu Vukoviću i njihovoj koleginici Žani Gardašević Bulatović iz ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta.
O umjetničkim pojedinostima predstave „Boing – Boing“ koja je za kratko vrijeme od inscenacije imala rekordnih dvanaest izvođenja, kratak osvrt je potvrda estetskih dometa autorske ekipe i glumačkog ansambla.
Ansambl je u postprodukciji, igrom dogradio dobro „skrojenu“ komediju, o čemu govore i pozitivna reakcija publike i utisci sa gostovanja na scenama u Crnoj Gori i Srbiji.
Mladi reditelj Rastislav Ćopić, iako mu je ovo prva profesionalna režija, uspio je da Kamelotijev vodvilj koji je do sada na poznatim svjetskim scenama imao oko dvije stotine inscenacija kao klasičan muzičko – scenski komad, „upakuje“ kao komediju situacije. Priča je rediteljski koncipirana u brze scene i precizne replike, tako da na momente ima i elemente komedije karaktera. Izbor muzike prološki najavljuje te podžanrove komedije, u čijem je osnovu vodvilj. Tako osmišljena režija otvorila je put ka kolektivnom – timskom radu, koje svako dobro pozorišno djelo u sebi neminovno i nosi. To potvrđuju, bez izuzetka, svi segmenti ovog scenskog djela.
Adaptacija je napravljena tako da se radnja komada pomjera samo nekoliko godina unaprijed, kako bi se smjestila u dinamičniji društveni kontekst, u odnosu na vrijeme u Francuskoj šezdesetih godina prošlog vijeka kada je vodvilj napisan. To rješenje je pomoglo da se oplemeni i onako dobro napisano dramsko djelo u maniru najboljih francuskih vodvilja koji se nadovezuje na djela Ežena Labiša.
Dramaturška intervencija Isidore Milosavljević minuciozno je ispoštovala piščevu dramasku radnju i koncepciju reditelja, ali je i vješto nadogradila izvorni tekst, diskursom o socijalnoj nejadnakosti.
Tekst je samo u određenim kontekstima prilagođen ovom vremenu, odnosno nekim sistemima vrijednosti koji su nama poznati danas i koji nam možda stoje na putu – pojašnjenje je dramaturškinje Milosavljević.
Likovnost predstave do filigranskih detalja podređena je scenskoj radnji, tako da ni jedan detalj na sceni nije suvišan. Naprotiv! Scenografija Vesne Sušić daje poseban pečat ovom djelu. Njena rješenja nadopunjuju dinamičnost igre i vizuelni identitet komada. Sva vrata, zastori i druga scenografska rješenja i rekviziti opravdavaju radnju u svim detaljima, tako da vidno doprinose opštem utisku o predstavi, odnosno impresiji o oživljenom dramskom tekstu.
Priču koja se događa u Parizu, u stanu glavnog junaka Bernara koji je istovremeno vjeren za tri žene, stjuardese različitih nacionalnosti (Amerikanka, Njemica i Francuskinja) zaposlene u inostranim kompanijama, dopunjena je i estetikom kostima Ivane Ristić, koja je u dramskoj umjetnosti pozorišta u Regionu prepoznata i nagrađivana za svoja djela na sceni. Ristić je u „Boing – Boingu“ brižljivo odabrala kolorit i stil koji su u potpunosti u službi likova drame i situacija u kojima se oni nalaze.