Na XIX izdanju Međunarodnog festivala glumca – Nikšić 2023, bitoljsko Narodno pozorište predstaviće se trećeg dana ove glumačke smotre (srijeda 8. novembar) sa dramom „Brod za lutke“. Predstava je rađena po tekstu Milene Marković, umjetnice koja svojim radom ruši mitove i stereotipe kroz snažne i potresne slike. Režiju potpisuje Kokan Mladenović, poznati reditelj i univerzitetski profesor, a dramaturgiju Biljana Krajčevska. Scenografija je djelo Valentina Svetozareva, a kostimografija Aleksandre Pecić Mladenović. Kompozitor je Dimitar Andonovski, a koreografiju je osmislila Andrea Kulešević. Video projekcije majstorstvo su Vladimira Perelovskog i Filipa Ošavkova. Ovaj komad premijerno je izveden početkom juna ove godine, a uloge tumače: Sandra Gribovska Ilievska (Mala sestra Alisa / Snežana / Marica), Katerina AnevskaDrangovska (Starija sestra), Valentina Gramosli (Majka / Mama medvjed), Viktorija Stepanovska Jankulovska (Zlatokosa / Palčica / Princeza / Žena), Ilina Čorevska (Vještica), Marjan Georgievski (Uča), Filip Mirčevski (Pospanko), Živko Borisovski (Ljutko), Petar Spirovski (Tata medvjed), Martin Mirčevski (Medvjedić), Ognen Drangovski (Žabac), Petar Gorko (Lovac – Zvijer), Nikola Projčevski (Orao / Orlić), Nikola Stefanov (Ivica / Bijeli zec).
Reditelj Kokan Mladenović pojašnjava da je „Brod za lutke“, Milene Marković, „priča o jednoj ili svim ženskim sudbinama, ili svim ljudskim sudbinama“. Taj komad, prema ocjeni Mladenovića govori o tome „kako jedna žena doživljava svoj život kao niz neostvarenih bajki.“ Ona, piše Mladenović „u događajima svog života prepoznaje obrazac bajki, onih stvarnih bajki koje nas uče da život nije nimalo lijep, da u životu postoje i vještice i zli čarobnjaci i opasna čudovišta i da sve može da nas čeka, u nekim mračnim sobama na kraju hodnika, na kraju svega ovoga. Svi smo u poziciji da preispitamo svoj život i malo nas je zadovoljno sopstvenim životom. Te bajke bez srećnog kraja obilježavaju život ljudi na ovim prostorima, ovdje gdje mi živimo, gdje se sve dešavalo poslije raspada zemlje, sa urušavanjem ekonomskog i političkog sistema i stvorilo nervozne, gladne i ponižene ljude koji žive nesrećni život. Ta potraga za smislom sopstvenog života u nizovima neostvarenja je nešto što ovu poeziju Milene Marković čini veličanstvenom, i kao književno i kao scensko delo“, zaključuje Mladenović.
Dramaturškinja Biljana Krajčevska ističe da „ʹBrod za lutkeʹ na scenu iznosi suštinske probleme čovjeka, njegove strahove i egzistencijalna pitanja, izvučena iz poznatog konteksta bajke koja se stavlja u novi diskurs koji postepeno dobija novi identitet, kao što su to antički tragičari radili sa mitom. Kako će sama autorka reći: ʹNajljepše bajke nemaju pouku. Jer one ovdje ne služe za utjehu i za uzbuđenje – one pripremaju za smrtʹ “…
Lutkarski čamac u sedam zapleta i sedam različitih postavki odnosi se na sedam inkarnacija heroine i sedam metamorfoza njenog pasivnog ženskog principa. Željna da doživi život, djevojčica otvara vrata zabranjene sobe i iznenada pred nju iskaču zvijeri i njen bezbjedan svijet se ruši – svijet u kome mama lako juri ʹstrašilaʹ, a tata uvijek može da pošalje polomljene igračke na brod za lutke, na neko lijepo mjesto.
Ovo je intimna priča o ženi – žrtvi od malih nogu koja sama ili po savjetu bira da ćuti, da zanemari, da bude moralno diskreditovana jer je svojim postupcima zaslužila ovo zlostavljanje…
Žena neverovatno brzo menja uloge i egzistencijalne statuse kao Alisa sa intenzivnom željom da pobegne iz kuće u kojoj se ponašaš kao budala kada te deda uštipne: kao Snežana – zabludela srednjoškolka između heroina i oružja – muški svet gde se sve tereti za seksualne usluge; poput Zlatokose, gde je najviše naglašena toksičnost patrijarhata, gde kao rezultat vidimo mladog razmaženog čoveka koji ne može da živi bez roditelja – a žena koja je zadužena za porođaj snosi krivicu jer od oplodnje sa njegovim dobrim semenom, rađa se ʹdete s nedostatkomʹ; kao Paleška koji nije mogao dobiti princa ljubeći staru Žabu; pa Žena koja nema jajnike pa je zato dužna da trpi Orla i njegove hirove da bi je konačno u šumi posetili Ivica i Marica kao Veštica – propala umetnica koja će svojom smrću završiti ovo delo – čekajući napravljen brod papirnih lutaka da stignu. ʹŽivi su samo čudovišta i umetnici, o njima se priča i ljudi ih se boje. Ponekad ne pobeđuju ni oni koji su dobro pozicionirani na početku, već oni koji imaju čudo. Zato je u ovoj drami umetnik. Ona ima čudo u sebi. Osim što je čudo, ona je i monstrumʹ“… Sa ovim citatom Milene Marković, dramaturškinja Krajčevska, završila je svoj osvrt na dramu „Brod za lutke“.