„Ćelava pjevačica“ tivatskog Centra za kulturu obilježiće četvrti dan (9. novembar) festivalskog repertoara. Premijera ovog prvog samostalnog producentskog naslova „pozorišne institucije koja nije pozorište“ ali je originalna teatarska adresa u Boki i Crnoj Gori, bila je početkom jula ove godine. Adapataciju ovog poznatog teksta rumunsko-francuskog pisca Ežena Joneska, utemeljivača teatra apsurda, uradio je Jagoš Marković, koji je odabrao i muziku. Kostime je uradila Marija Marković Milojev, a scenografiju Tara Lazarević Kisić. Prevod po bokeški uradio je profesor Neven Staničić, koji je bio zadužen i za scenski govor. Uloge tumače: Olga Odanović (Gospođa Borio), Branko Vidaković (Gospodin Borio), Dubravka Drakić (Gospođa Lazari), Momčilo Otašević (Gospodin Lazari), Sandra Bugarski (Meri od Merica), Branimir Popović (Kapo pompijeri).
Tivatska verzija kultne Joneskove antidrame razlikuje se od njenih dosadašnjih inscenacija jer je reditelj Marković radnju iz Londona preselio u Boku Kotorsku. Da je reditelj Jagoš Marković „ostao dosljedan sebi, pa je i u Ćelavoj pjevačici primijenio svoj osobeni pristup i neuobičajena, ali višeznačna rješenja koja publiku impresioniraju, ali i tjeraju na razmišljanje“, uvjeren je Siniša Luković, novinar dnevnika „Vijesti“ koji je utiske sa premijere objavio u svom osvrtu.
Rediteljska koncepcija, kako je ocijenio Luković, podarila je estetiku u kojoj se britanska „uštogljenost originalnih aktera ove drame“ pretvorila „u mediteransku lepršavost, ali i fjaku tako karakterističnu za žitelje zaliva. Ključnu ulogu u tome uradio je prevod Joneskove drame na bokeški dijalekt i njeno prilagođavanje lokalnim prilikama, a koje je maestralno odradio profesor Neven Staničić“, napisao je Luković.
More apsurda „Ćelave pjevačice“ u postavci Markovića, prema percepciji Lukovića je u rješenju da se cijela predstava stavlja „u mali, plitki bazen i vodu kojom gacaju svi akteri.
Ovo dodatno pojačava utisak mora apsurda u kojem se guše akteri i ʹradnjaʹ predstave, ali i sa druge strane, šalje višeznačnu poruku o polaganom, ali sigurnom nestajanju, potonuću nekadašnje autentične, gospodske Boke nad kojoj se lagano sklapaju valovi istorijskih dešavanja koji su u zaliv doveli neko sasvim drugo stanovništvo, kojem treba prevoditi bokeški jezik i tumačiti mu ovdašnje regule. Utisak nostalgije i nepovrata dodatno pojačava upečatljivi zvučni efekat otkucavanja gradskog sata, i odličan izbor muzike koji je napravio reditelj Marković – od legendarne Bokeške noći, Tivćanke Maje Perfiljeve u izvođenju Vice Vukova, preko Jubav si moja zauvik, Meri Cetinić, do već pomalo zaboravljene Barbare, Zvonka Špišića“, napisao je Luković.
Pristup Joneskovoj drami na bokeški način, Neven Staničić objašnjava receptom i pravom za „domaće“ pozorišno istraživanje Joneskove antidrame: „Kao što po pravilu nema civilizacije koja svojim vrhuncima nije iznjedrila sopstvene apsurde kao ubjedljive potvrde trajanja; konformizam, kao postignuti nivo odnosa izvan kojeg je nemoguće njeno razumijevanje; konačno, pravila i odnose komunikacije zasnovane na upotrebi i razmjeni takozvanih ʹapsolutnih istinaʹ jezičkih fraza i dosjetki, na kojima se temelji ʹred i pristojnostʹ njenog okruženja, tako smo recept i pravo za ʹdomaćeʹ pozorišno istraživanje Joneskove ʹantidrameʹ svjesno potražili i začinjeli osobenostima Boke, ubijeđeni da joj na taj način priređujemo i omaž koji je zaslužila.“
Specifičnost bokeške verzije „Ćelave pjevačice“, prema viđenju Tatjane Nježić, novinarke i publicistkinje ogleda se u rediteljskom rješenju da apsurd odvede u katarzu. To je prema njenoj ocjeni na sceni veoma uspjelo vanrednom glumačkom igrom, „što se poput bolera razvija „u svoj svojoj slojevitosti i umetničkoj punoći tvoreći zanosnu scensku pripovest o dva bračna para, kućnoj pomoćnici i vatrogascu, njihovom besmislu i ispraznosti kao ogledalu nas samih…
Sve se odvija u domu porodice Borio gde je, eto, normalno, da je voda skoro do koljena. Eh, šta nam je sve postalo normalno pa može i, što bi se reklo – ʹVoda do podaʹ“, piše publicistkinja Nežić. Ona u svom tekstu objavljuje i prve utiske glumaca nakon premijere:
„Ćelavu pevačicu sam davno radila, na trećoj godini Akademije. Toga se ne sećam. Ovu ću pamtiti zauvek. Volim komediju apsurda. Bliska je mom senzibilitetu. Međutim, to ni malo nije lako napraviti. Mora se naći dobar ključ, i slediti ga. Prošli smo vrlo intenzivan, divan proces radeći predstavu. Jedan od posebnih momenata mi je bio kada mi je kostimografkinja Marija Marković Milojev donela kostim koji u nekom smislu asocira na venčanicu, pri čemu joj ništa prethodno nisam rekla. Jer, moja g. Borio je, između ostalog, žena koja je jednostavno promašila život. Bez ljubavi je, vodi sa mužem razgovore koji su besmisleni kao što im je i život, a negde unutar sebe, ne priznajući možda ni sama sebi, ima neku daleku vanvremensku žudnju za lepotom pre svega, za nekim novim životom za koji zapravo nit ima snage niti zna kako bi. A što se više davi u apsurdu i praznini batrgajući se tone još dublje“, rekla je Olga Odanović u izjavi za „Blic“ nakon premijere.
Nežić objavljuje i izjavu glumice Dubravke Drakić: „U realnosti mi živimo apsurd u punom kapacitetu. Na sceni doveli smo apsurd do apsurda. I na kraju, kroz predstavu, pitali se jesmo li ga svesni ili makar na trenutak se zamislili da li smo svesni da smo ga prihvatili kao nešto uobičajeno, zapravo normalno. Jer, kad pogledate oko sebe, vidite da mi u tome više ništa sporno ne vidimo. Te prazne reči ti sukobi iz ničega ta ostrašćenost koja nema ništa u sebi konstruktivno, ta jedna destrukcija koja je na svim nivoima na svim poljima u svim odnosima… Radeći predstavu krenuli smo iz onog što mi zapravo jesmo, iz razumevanja svega toga da bi ga mogli dekonstruisati i vidim da je to publika potpuno prepoznala“, rekla je glimica Drakić za „Blic“.