Premijerom duodrame „Pluća“, Nikšićko pozorište uspješno privodi kraju prvi dio tekuće sezone, najavljujući u producentskoj politici novi iskorak u godini jubileja koja slijedi, kada ova tetatarska kuća slavi 140 godina pozorišnog trajanja.
Pored činjenice da je drama „Pluća“ engleskog pisca Dankana Mekmilana do sada imala na destine zapaženih premijera na pozornicama Evrope i Amerike, a rađene su i nekolike verzije u teatrima zemalja okruženja, ovo čitanje u režiji Andreja Nosova i produkciji Nikšićkog pozorišta donijela je ne samo njenu praizvedbu u Crnoj Gori, već i novo, drugačije čitanje i poimanje koje se razlikuje u estetici.
Ovo scensko djelo donosi uzbudljivu priču sa centralnim pitanjem: Kako i zašto donosimo neke odluke u našim malim i prolaznim životima? Dramska djelo je upotpunosti ispoštovano, tako da je piščeva motivska struktura i poruka književnog djela stavljena u prvi plan. „Pluća“ u inscenaciji Nikšićkog pozorišta u sebi nosi, prije svega, univerzalnu, tragikomičnu radnju o vječito neriješenim pitanjima muško-ženskih odnosa, koji su isprepleteni društvenim (socijalnim) problemima i dilemama koje se manifestuju kroz percepciju dramskih likova.
„Ovo je priča o nekim nesnađenim ljudima koji pokušavaju da kontrolišu život i kada se taj život desi nekako im isklizne, izmakne kontroli. Ovo je priča o jednom, svakodnevnom pokušaju da čovjek treba da bude dobar, da radi stvari smisleno, promišljeno, da se sve ne prepušta slučaju, jer nas život prevari i dokaže nam da je on ispred nas, da sve stvari koje se dešavaju dese se s nekim razlogom. Samo je pitanje kako se mi postavimo prema tome. Ako je neko dovoljno spreman da se usudi da pokrene kod sebe sva pitanja koja predstava nosi u sebi, onda smo napravili dobru stvar u smislu da smo barem začeli klicu nekog razmišljanja“, prvi je utisak glumca Stevana Vukovića nakon premijere.
Njegova koleginica i partnerka na sceni, Maja Stojanović potencira poruke ovog komada koje se tiču i dotiču čovjeka, njegov pokušaj da bude bolji, kao i njegovu nesnađenost u vrtlogu društvenih poremećaja.
„Ne možemo biti spremni za život, niti nas knjige mogu tome naučiti. Ne postoji nikakva garancija u životu. Ljudi su skloni obećanjima, da je nešto de fakto i de jure, da nema dalje, a život se dešava svakog sekunda, svake sekunde može nešto da se okrene, svake sekunde treba da donosimo odluke, da se trudimo da smo na neki način dobri. Ova predstava počiva na obostranosti. Zadovoljni smo, jer smo postigli sve ono što je bilo dogovoreno. Čeznuli smo da rezultat bude ovakav i da u svakom momemntu budemo tu, prisutni u nadi, ljutnji, strasti, ljubavi. I za Stevana i za mene ovo je najveći zadatak do sada“, kazala je Stojanović.
Reditelj Nosov je zadovoljan reakcijom publike na premijeri. On cijeni da će ova predstava tek u postprodukciji da raste.
„Predstava će dobiti svoju punu punoću tek nakon nekoliko izvođenja, jer od premijere nekako svi očekujemo, mjerkamo… Vrlo sam zadovoljan. Mislim da je važna stvar da su i glumci i ansambl i pozorište srećni i da svi ponavljaju istu rečenicu: ʹImamo dobru predstavuʹ. To je veliko zadovoljstvo. Nikšićko pozorište bi trebalo da na nedjeljnom nivou ima bar tri predstave, kako bi nove generacije učile da u će pozorištu naći odgovore na razna pitanja, prije nego na nekim drugim mjestima gdje možda ćešće odlaze“, cijeni i poručuje poznati reditelj.